Ako je išta bio neki kohezijski faktor u bivšoj državi, onda je to bila košarka. I reprezentacija bivše države, Jugoslavije. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina košarkaška reprezentacija bivše Jugoslavije imala je sjajan niz košarkaša, a niska uspjeha bila je impresivna. Taj niz izvanrednih košarkaša osvojio je najprije 1978. godine naslov svjetskog prvaka, a dvije godine kasnije gotovo identična postava osvojila je i zlato na Olimpijskim igrama u Moskvi.

Jako domaće klupsko prvenstvo iznjedrilo je plejadu košarkaša, jedan bolji od drugoga, pa je jedan talijanski novinar napisao: "Jugoslavija ima najbolju prvu petorku na svijetu, a druga petorka je bolja od prve." Pokušao je tako slikovito taj novinar objasniti kakvi su to tada bili igrači u toj izabranoj vrsti, piše Dnevno.hr.

Na svjetskoj smotri u Manili reprezentacija Jugoslavije otišla je u postavi: Dalipagić, Kićanović, Radovanović, Vilfan, Slavnić, Delibašić, Skroče, Ćosić, Krstulović, Jerkov, Žižić, Knego. Selektor je bio Petar Skansi, čovjek koji je s Hrvatskom osvojio srebro na Olimpijskim igrama u Barceloni 14 godina kasnije.

Jedino Jugoslavija imala TV prijenose

Deset odigranih utakmica i deset pobjeda bila je konačna statistika Jugoslavije. Najboljim igračem turnira proglašen je Dražen Dalipagić, dok je isti igrač, uz Dragana Kićanovića, bio i u najboljoj petorci turnira. Interesantno je da je Jugoslavija bila jedina evropska zemlja koja je imala direktne TV prijenose, jer nijedna druga nije pristala zbog visoke cijene otkupa prijenosa.

Prije prvenstva kao favoriti su se navodili Jugoslavija, Sovjetski Savez i Brazil. Reprezentacije su bile smještene u tri grupe, a Jugoslavija se, kao aktuelni prvak Evrope, takmičila u grupi A s Kanadom, Južnom Korejom i Senegalom. U sve tri utakmice nije imala problema.

U drugoj fazi takmičenja priključio se Sovjetski Savez kao branilac naslova i domaćin Filipini. Igralo se svako sa svakim po bod sistemu, prva dva igrala su za zlato, dok su treći i četvrti igrali za bronzu.

Jugoslavija je dominirala i drugom fazom takmičenja upisavši pobjede redom protiv: Filipina, Italije, SAD-a, Sovjetskog Saveza, Brazila i Australije. Utakmicu sa Sovjetima Jugoslavija je dobila u produžetku. Kod Sovjeta je igrao Tkačenko, igrač visok 218 centimetara. Nakon 40 minuta nije bilo pobjednika. Na početku produžetka Tkačenko je dobio petu ličnu grešku, Sovjetima više nije bilo pomoći. Na kraju je bilo 82-81 za Jugoslaviju.

Osvojili zlato kasnije

Samo dvije godine kasnije Jugoslavija je osvojila olimpijsko zlato, iskoristivši činjenicu da zbog bojkota američkih sportista (Sovjetska agresija na Afganistan) na olimpijski turnir nije došla reprezentacija SAD-a.

Trener Aleksandar Gomeljski pripremao je sovjetsku reprezentaciju za nastup na Olimpijskim igrama pune četiri godine. Reprezentacija je u SAD-u odigrala 60 utakmica, a odustajali su od svih klupskih evropskih kupova i apsolutno sve podredili reprezentaciji. Sergej Bjelov bio je istaknut kao glavni nosilac iskustva u ekipi. Sve su usmjerili prema košarci. Igralo se u najvećoj dvorani jer su i time željeli dostići SAD, kao jedinog pravog konkurenta na svjetskom nivou.

U međuvremenu se politička situacija zakomplikovala. Prevladalo je mišljenje da će Amerikanci i zapadne zemlje doista apstinirati od učešća, na opću i vlastitu štetu. Time se ravnoteža u košarci bitno poremetila, što je oslabilo draž košarkaškog nadmetanja i uživanja u sportu. Uz to, Sovjeti su senzacionalno pali u duelu protiv Italijana i stigli u finale, gdje ih je Jugoslavija pomela.

Pobjedničko postolje

Selektori su bili Ranko Žeravica i Mirko Novosel. A postava reprezentacije bila je "strašna": Krešimir Ćosić, Dražen Dalipagić, Mirza Delibašić, Dragan Kićanović, Zoran Slavnić, Željko Jerkov, Andro Knego, Ratko Radovanović, Rajko Žižić, Duje Krstulović, Mihovil Nakić, Branko Skroče.

U finalu Jugoslavija je pobijedila Italiju 86-77, a utakmica je ostala zapamćena po namjernom grubom prekršaju Dina Menegina nad Draganom Kićanovićem, koji je na nosilima iznesen s terena i potom prebačen u bolnicu, pa nije bio na pobjedničkom postolju.

Prije toga Jugoslavija je pobijedila redom Senegal, Španiju i Poljsku u grupi, te u finalnoj grupi Italiju, Kubu, Sovjetski Savez 101-91 nakon produžetaka i Brazil. Finale protiv Italije ova generacija vrhunskih košarkaša riješila je zapravo rutinski.

"To je bila generacija igrača koji su počeli zajedno raditi kod selektora Ace Nikolića na prvenstvu Evrope 1977, potom SP u Manili i EP u Torinu. Mijenjali su se selektori, tu je bio Petar Skansi, a zatim nas je u Moskvi vodio Ranko Žeravica s Mirkom Novoselom. Nismo jednostavno mogli izgubiti utakmicu!" govorio je godinama kasnije Dražen Dalipagić.

U svojoj autobiografskoj knjizi Krešimir Ćosić evocirao je sjećanja s tog trijumfalnog puta u Moskvi: "Moj lični sportski dosje obogaćen je neuobičajenim podatkom da smo igrali osam utakmica, a ja sam sedam puta pozvan na doping-kontrolu. Svaki je put u šeširu bilo 12 imena, a sedam su puta uspjeli izvući baš mene. Možda im je bilo sumnjivo što se u svojim godinama mogu tako dobro kretati."

"Gotovo da sam se sprijateljio s ljekarima i sestrama, kojima je već bilo smiješno vidjeti da stalno dolazim na kontrolu. Bilo bi previše da sam se pojavio i samo dva puta. U redu, nije ni to bio poseban problem, ali kako dati dovoljno urina poslije utakmice? Ljekari su me nudili pivom, ali ja ne pijem, a osim toga, za sutrašnju bih utakmicu bio izgubljen. Na silu sam pio oranžadu i doista je zamrzio – morao sam popiti po dvanaest do petnaest bočica."

"A zatim bih do dva sata ujutro čekao rezultat doping-kontrole. Gladan i ojađen, vraćao sam se u olimpijsko selo. Morao sam se prilično navozati autobusima i taksijem ponoćnom Moskvom da stignem na Lenjinske gore gdje smo bili smješteni. Pojeo bih nešto u noćnom restoranu, što u dva u noći nije bilo ni zgodno ni zabavno."