Već desetljećima, Bermudski trokut obavijen je velom misterije, postajući sinonim za neobjašnjive nestanke brodova i aviona. Ova regija Atlantskog okeana, koja obuhvata prostor između Floride, Bermuda i Portorika, odavno je magnet za teorije koje variraju od paranormalnih pojava do vanzemaljskih otmica i vremenskih portala.

Popularna kultura učinila je Bermudski trokut gotovo mitskim mjestom. Od slavnog nestanka grupe američkih bombardera poznatih kao “Flight 19” 1945. godine, pa sve do navodnih viđenja "ukletih" brodova i misterioznih svjetala, prostor je postao plodno tlo za spekulacije i senzacionalističke teorije. No, nauka danas sve jasnije ukazuje na racionalnije, iako možda manje uzbudljive, uzroke.

Novi dokumentarac britanskog kanala Channel 5, "The Bermuda Triangle Enigma", donosi svjež pogled na ovu zagonetku. U njemu okeanograf Simon Boxall sa Univerziteta u Southamptonu nudi znanstveno potkrijepljenu hipotezu – uzrok mnogih misterioznih nesreća mogli bi biti tzv. divovski (rogue) valovi.

Divovski valovi – prirodni, ali smrtonosni fenomen

Riječ je o ekstremno visokim valovima koji se mogu pojaviti iznenada, bez upozorenja, kada se oluje iz više smjerova sudare u istom području. Bermudski trokut je izuzetno aktivna zona s meteorološke i okeanografske strane – često pogođena uraganima, snažnim morskim strujama i naglim promjenama vremena, što stvara idealne uslove za ovakve pojave.

Boxall objašnjava:

"Ako se oluje s juga i sjevera susretnu, a tome se pridodaju i sistemi koji dolaze s Floride, može nastati smrtonosna kombinacija. Takvi valovi mogu u samo nekoliko sekundi potopiti i velike brodove."

Divovski valovi mogu doseći visinu od čak 30 metara, a zabilježeni su širom svijeta. Prvi naučno potvrđen slučaj dogodio se 1995. kada je val te visine pogodio naftnu platformu Draupner u Sjevernom moru – potvrđujući postojanje fenomena koji su mornari godinama prijavljivali, ali koji su dotad bili smatrani legendama.

Mit vs. realnost: Šta kažu podaci?

Uprkos tvrdnjama o "prokletstvu" Bermudskog trokuta, statistike govore drugačije. Prema podacima američke Obalne straže i drugih agencija, broj incidenata u ovom području nije veći nego u drugim prometnim dijelovima okeana.

Još 1975. godine, istraživač Larry Kusche u svojoj knjizi "The Bermuda Triangle Mystery – Solved" razotkrio je mnoge od "misterioznih" nestanaka kao pogrešno prijavljene, netačno interpretirane ili potpuno izmišljene. Kusche je zaključio da je većina teorija rezultat medijske senzacionalizacije i nedostatka konteksta.

Prije pojave GPS-a i modernih komunikacionih tehnologija, piloti i pomorci oslanjali su se na magnetske kompase, koji su u ovom području ponekad pokazivali anomalije – što je moglo dovesti do pogrešnih smjerova, naročito tokom lošeg vremena ili noću.

Zašto misterija i dalje živi?

Uprkos naučnim objašnjenjima, mit o Bermudskom trokutu i dalje živi. Dio toga je nostalgija, dio komercijalni interes, a dio i prirodna ljudska fascinacija nepoznatim.

Kako kaže Simon Boxall:

"Istina možda nije naročito uzbudljiva, ali je logična. Ljudi, međutim, i dalje više vole priče o vanzemaljcima i čudovištima nego stvarne meteorološke fenomene."

Popularnost Bermudskog trokuta u literaturi, filmovima i televizijskim emisijama osigurala mu je status koji nadilazi geografiju. I dok moderna tehnologija i nauka sve više rasvjetljavaju ono što se nekad činilo natprirodnim, legende će, čini se, još dugo ostati dio kolektivne mašte.