Vučić je iz Miloševićevog šinjela izašao, s tim što on taličnog nasljednika iz nezakonite ljubavne veze nikad nije htio da prizna za legitimnog potomka. Čeka nas odsudni okršaj i red je da se studentima pomogne i stvar dovede do kraja. Tim prije što je s Miloševićem otišla jedna era, a s Vučićem će otići jedino on. Sačekajmo 1. novembar. Pada u subotu. Zgodno, zar ne, piše historičar i diplomata Milan St. Protić za Radar.

Za početak, jedna parafraza čuvene Tolstojeve rečenice. "Sve društvene pojave sa sretnim krajem liče jedna na drugu, a svaka je društvena pojava nesretna na svoj način". Rogobatno u odnosu na original, priznajem.

Dakako, lakše je pisati o događajima čiji je epilog poznat nego o onim koji su još uvijek u toku. Za vladavinu Slobodana Miloševića znamo kako se okončala. Znamo joj i razvoj, i pojedine etape, znamo joj uzroke i posljedice. Za današnjeg jedinog vlastodršca u Srbiji nešto znamo, nešto ne znamo. Ovo što se sad dešava djeluje kao početak terminalne faze. No, da li jeste ili nije, to jest da li svjedočimo o završetku dvanaestogodišnje epohe, tek ćemo vidjeti.

Slobodan Milošević Foto: EPA PHOTO-EPA-KOCA SULEJMANOVIC

Nepobitna činjenica stoji da je vladajući režim najozbiljnije uzdrman i da je njegov prvi čovjek sasvim izgubio i onaj minimum trezvenosti što je ranije imao.

Aktuelni režim je poput Miloševićevog, samo u metastazi. Isti rukopis, samo nepismeniji. Isti metod, samo vulgarizovaniji. Isti mentalitet, samo bahatiji.

Dakle, pitanje je ovo. Šta je slično, a šta različito u posljednjem periodu Miloševićeve i Vučićeve vlasti. Klizav i nezahvalan posao u potrazi za odgovorom. Zato pođimo od konteksta.

Šest ključnih grešaka Slobodana Miloševića

Milošević je, i to Milošević lično, počinio nekoliko pogibeljnih grešaka, napravio nekoliko pogrešnih procjena, što je direktno dovelo do njegovog gubitka vlasti. Prvo je prihvatio, pa se predomislio, sporazum iz Rambujea početkom 1999. Dva mjeseca ranije već su mu generali NATO, tokom posjete Beogradu, predočili scenario kaznenog bombardovanja Srbije. Njegov odustanak od tog dogovora prouzrokovao je sedamdeset osam dana uzastopnih vazdušnih napada Sjevernoatlantske alijanse na Srbiju i Saveznu Republiku Jugoslaviju. Završilo se Miloševićevim pristankom na nametnute uslove mira – povlačenje svih vojnih i policijskih jedinica i sveg naoružanja, ukidanje najvećeg dijela srpske administracije, ulazak snaga NATO (KFOR) na područje Kosova i Metohije i donošenje Rezolucije Vijeća bezbjednosti Ujedinjenih nacija 1244, kojom je privremeni status Kosova definisan u okviru SR Jugoslavije (ne i Srbije), uz dosljednu primjenu sporazuma iz Rambujea.

"Aktuelni režim je poput Miloševićevog, samo u metastazi. Isti rukopis, samo nepismeniji. Isti metod, samo vulgarizovaniji. Isti mentalitet, samo bahatiji"

Drugo, odsustvo volje kako bi se postigao nekakav kompromis sa vladajućim poretkom u Crnoj Gori i tamošnjim predsjednikom Milom Đukanovićem.

Treće, osjetno oslabljen, Milošević jednostrano mijenja savezni zakon, omogućavajući neposredan izbor predsjednika SR Jugoslavije, skraćuje svoj mandat i raspisuje izbore za 24. septembar 2000.

Slobodan Milošević, Mira Marković i Marko Milošević Foto: EPA PHOTO EPA FILES/SRDJAN SUKI

Četvrto, suočen sa ubjedljivim porazom od oko milion glasova u prvom krugu, insistira na neophodnosti drugog kruga jer, navodno, glasovi za njegovog protivkandidata nisu prešli 50 procenata izašlih birača. Ovo je prouzrokovalo masovan protest koji je, 6. oktobra 2000, pamtimo valjda, izazvao njegov konačan pad.

Peto, Milošević se pretjerano uzdao u tadašnju Rusiju, a ona ga nije podržala u onoj mjeri u kojoj je on priželjkivao. Naprotiv. Dolazak ruskog ministra spoljnih poslova Igora Ivanova 6. oktobra izjutra, i simbolično i suštinski, obilježio je kraj Miloševićeve vladavine.

"U finalnoj fazi bivša vlast ogrezla je u najgori kriminal i krvave zločine. Svima je glava bila u torbi, osim onima koji su održavali skrivene kontakte sa raznim službama bezbjednosti"

Šesto, po nekima i najpresudnije, predstavljao je nezdrav uticaj njegove supruge u donošenju političkih odluka.

Milošević je uživao gotovo bezrezervnu i bezuslovnu podršku međunarodne zajednice, pogotovu poslije Dejtona 1995, sve do Rambujea. I poslije bombardovanja, postojali su zapadni faktori najvišeg ranga koji su i dalje vjerovali u saradnju s Miloševićem, iako je on već bio bačen na koljena. U prilog ovoj tvrdnji, predlažem dva činjenična argumenta.

Miloševićeva policija nekada davno (Foto: Saša Stanković/EPA)

Jedan je bojkot saveznih izbora od strane crnogorske vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS) i samog Đukanovića, koji su ubijedili američku državnu sekretarku Medlin Olbrajt da je to pravi potez. To je veoma zakomplikovalo izglede za sveukupnu pobjedu nad Miloševićem. Uslijed toga, DOS je bio prisiljen na neprirodnu koaliciju sa promiloševićevskom Socijalističkom narodnom partijom (SNP) iz Crne Gore. Uz ovo, i stranka Vuka Draškovića, impresionirana porukom iz Washingtona, opredijelila se za separatnu izbornu listu i za separatnog predsjedničkog kandidata, čime je, razumije se, razjedinila monolit opozicionog bloka.

"Milošević je bio štetočina kolosalnih razmjera. Vučić mu je mali od palube, prišipetlja, blijeda kopija, što se, sticajem taličnih okolnosti, obreo na najvišem položaju kojem nije dorastao"

Svjedočim iz prve ruke. Niko, ponavljam niko, slovom i brojem, u međunarodnoj zajednici nije mislio da je pobjeda nad Miloševićem realna. Ni realna, ni moguća. Njihove procjene kretale su se u dijapazonu od rezervisanosti do skepticizma.

I bivši režim je bio sklon represiji, crnokapuljaši su Slobin izum

Politička opozicija je onomad bila dobro organizovana i relativno jaka. Pod svojom kontrolom je držala dvadesetak gradova po čitavoj Srbiji, sa nezavisnim lokalnim medijima u svakom od njih. Ipak, ne treba zanemariti međusobna rivalstva i trzavice opozicionih lidera koje su, povremeno, prilično štetile opštem utisku i podršci u glasačkom tijelu.

Foto: Nova.rs

Miloševićev režim je, također, bio sklon primjeni represije. I tad su se pojavljivali crnokapuljaši bez oznaka, sa bejzbol palicama i mrkim fizionomijama. Jurili su i tukli protestante pod plaštom mraka i noći. I sam sam se više puta s njima suočio na ulicama Beograda. Nije bilo nimalo prijatno. Ali tad sam bio mlad, lud i pun optimizma.

"Ovu će vlast, usuđujem se predvidjeti, srušiti neko iznutra kome je dozlogrdilo i ko će, spasavajući sebe, spasiti i Srbiju ove vlastodržačke pošasti"

Milošević i njegova vlast su, u toj finalnoj fazi, ogrezli u najgorem kriminalu i krvavim zločinima. Ubistvo Slavka Ćuruvije, dva atentata na Vuka Draškovića, otmica i pogubljenje Ivana Stambolića… Svima nam je glava bila u torbi. Osim, naravno, onim među nama što su održavali skrivene kontakte sa agentima raznoraznih službi bezbjednosti. Istini za volju, i neki od nas su uz sebe imali ponekog žestokog momka s Dorćola, Detelinare ili niške Palilule. Više reklamiranja radi, nego bilo čega drugog.

Aleksandar Vučić Foto: Amir Hamzagić/Nova.rs

Uloga kriminalnih klanova u političkom životu Srbije

Najopasniji i najrazgranatiji kriminalni klanovi stvoreni su u Miloševićevo doba. Taj ozloglašeni "zemunski klan" bio je projekat Miloševićeve tajne agenture, uživajući njeno pokroviteljstvo i zaštitu. Nemojmo se lagati. "Crvene beretke", isto tako. To brisanje demarkacione linije između kriminalaca i policije, Miloševićev je izum.

Kao što Vučić nije ravan Miloševiću, ni njegovi oponenti nisu ravni ondašnjim opozicionarima, pa su sad studenti preuzeli štafetu i predvodništvo. No, njima manjka iskustva i orijentacije

Kad se sve ovo skupi na gomilu i sagleda jednim pogledom, jasno je zašto je taj ubilački i samoubilački poredak morao da padne.

A danas? Gdje se tačno nalazimo i koliko je zaista blizu definitivan poraz vladajućeg režima?

Osnovni princip je identičan. Jedan vođa – jedna partija – jedna vlast. Indoktrinacija i represija. Kult ličnosti predsjednika. Širenje straha i ksenofobije. Dijeljenje milostinje i ponižavanje građanstva. Glavni mediji pretvoreni u propagandnu mašineriju vlasti. Ista retorika, isti mentalitet, isti svjetonazor. Isti novokomponovani i izvitopereni nacionalizam. Najprizemnija demagogija. Zloupotreba ubogih, nesretnih i neukih.

Crvene beretke Foto: STR / AFP / Profimedia

Oba su režima, i Miloševićev i aktuelni, izrazito antidemokratski i autoritarni. Uopšteno uzev, to je to. Vučić je iz Miloševićevog šinjela izašao. Milošević ga je ispilio. Kao taličnog nasljednika iz nezakonite ljubavne veze, kog nikad nije htio da prizna za legitimnog potomka.

Milošević je pobijeđen, ali njegov sistem nije. Čeka li nas nešto slično u bliskoj budućnosti? Déjà vu? Hmmm…

"Vlast nema mozga, njeni suparnici nemaju cilja"

S druge strane posmatrano, Milošević i njegova vlast nisu bili sitničavi, nisu bili ni kaćiperi, niti su patili od kompleksa inferiornosti. Milošević je bio štetočina kolosalnih razmjera. Ovaj mu je mali od palube, prišipetlja, blijeda kopija, što se, sticajem taličnih okolnosti, obreo na najvišem položaju kojem nije dorastao. Nije dorastao čak ni po kapacitetu za rušilaštvo.

"Milošević nije batinao studente, već opoziciju. Vučić brutalno i bezdušno mlati predivne mladiće i djevojke. Ne, on ih ne kažnjava. On im se sveti, jer su čisti i njegovi nepomirljivi protivnici"

Sadašnja vlast, srećom, nema tu crtu enormne destruktivnosti i autodestruktivnosti. Ovo je, dedijerovskim rječnikom, vladavina ljudi "s dna kace". Mogla je i morala biti oborena nesrazmjerno jednostavnije od Miloševićeve i sa znatno manje turbulencija. Ali, kao što Vučić nije ravan Miloševiću, ni njegovi oponenti nisu ravni ondašnjim opozicionarima. Otud su sad studenti preuzeli štafetu i predvodništvo. No, njima manjka iskustva i orijentacije. Oni, poput svih mladih ljudi, znaju šta neće, ali nisu načisto šta bi htjeli. Još manje im je jasno kako do tog ostvarenja stići.

Vlast nema mozga, njeni suparnici nemaju cilja.

Milošević, mora se reći, nije batinao studente. Batinao je opoziciju. Ovaj mlati ove predivne mladiće i djevojke, brutalno i bezdušno. On ih ne kažnjava. Ne! On im se sveti. Sveti im se jer su čisti. Neodoljivi, u svojoj bezazlenosti. Nevjerovatno hrabri. I njegovi nepomirljivi protivnici.

Sjednica skupštine Srbije, opozicija Foto: Amir Hamzagić/Nova.rs

Na međunarodnom polju, nije se pokazao onoliko razarajućim i opasnim poput svog prethodnika, idola i nedostižnog uzora. Želio bi on, ama ne može. To je razlog što ga zapadnjaci tolerišu. Dosad i zasad.

Čeka nas odsudni okršaj, a da li će se to dogoditi na izborima ili ne, ostaje za blisku budućnost. Ubrzo će se razjasniti. Način na koji ova vlast doživljava izbore ne sluti na dobar ishod. Ovu će vlast, usuđujem se predvidjeti, srušiti neko iznutra kome je dozlogrdilo i ko će, spasavajući sebe, spasiti i Srbiju ove vlastodržačke pošasti. Tom, imaginarnom ili realnom, akteru historijskih zbivanja, masovni građanski protest u Srbiji trebalo bi da bude podstrek i ohrabrenje, val koji vodi do trijumfa. Ima li tamo, iznutra, bar jedna šačica odvažnih, svjesnih i odlučnih? Ima, valjda.

"Na međunarodnom polju sadašnji šef države nije bio razarajući i opasan kao njegov idol i nedostižni uzor. Želio bi, ama ne može. To je razlog što ga zapadnjaci tolerišu. Dosad i zasad"

Ono što bi bilo katastrofalno jeste da se izgubi momentum. Inicijativa u kreiranju političke i društvene stvarnosti. Studenti su u tome uspjeli. Red je da im se pomogne i stvar dovede do kraja.

S Miloševićem je otišla jedna era. S Vučićem će otići jedino on. Sačekajmo 1. novembar 2025. Pada u subotu. Zgodno, zar ne?