Neki govori pripadaju vremenu u kojem su izgovoreni, dok drugi nadžive svoje vrijeme. Miloševićev govor na Gazimestanu 1989. u povodu 600 godina bitke na Kosovu svakako pripada ovoj drugoj kategoriji. Trideset i sedam godina kasnije, govor A. Vučića u Mrkonjić Gradu (do 1925. Varcar Vakuf) povodom obilježavanja akcije Oluja pokazuje koliko se politički jezik može promijeniti, a da neke njegove temeljne poruke ostanu iste. Mrkonjić Grad, koji s Olujom nikakve veze nema, nije slučajno mjesto za Vučićev govor, jer je i samo današnje ime grada proizvod hegemonijske političke historije 20. stoljeća, piše prof. dr. Hazim Bašić za novinsku agenciju Patria.

Naravno, Vučićev govor nije kopija Miloševićevog. Naprotiv. Između njih stoje raspad Jugoslavije, agresija na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, genocid u Srebrenici, egzodus Srba iz Hrvatske, NATO intervencije i, konačno, Dejtonski sporazum. Zato ih nije moguće razumjeti izvan historije koja ih razdvaja i koja omogućava da se vidi šta je ostalo isto, a šta se promijenilo.

Na Gazimestanu je Milošević govorio o srpskom jedinstvu, historijskoj nepravdi i potrebi da Srbi više nikada ne budu politički podijeljeni. Vučić u Mrkonjić Gradu, gotovo četiri decenije kasnije, govori istim jezikom jedinstva, ali u sasvim drugačijem historijskom prostoru: 'Mi smo jedan, jedinstveni narod'.

Milošević 1989. govori o velikom narodu unutar Jugoslavije, dok Vučić 2026. insistira da Srbi iz bivših republika nisu 'različiti' Srbi, nego pripadnici istog naroda. Odbacuje čak i geografske odrednice poput 'crnogorski Srbi' ili 'hrvatski Srbin'. To je važna promjena. Milošević je govorio u Jugoslaviji i o političkom položaju Srba unutar nje. Vučić govori nakon njenog raspada, kada Srbi žive u više država i političkih jedinica. Zato se ono što je nekada bilo zamišljano kroz političko-teritorijalno jedinstvo danas nastoji iskazati kao identitetsko jedinstvo. A da bi se to jedinstvo postiglo, neke druge kroz historiju stvorene identitete treba obrisati. Zato je okupljenim građanima Vučić poručio da se, dok su u svojoj domovini, ne smiju zvati Bosancima, jer Bosancima postaju tek kada pređu preko Drine.

Druga velika sličnost ovih govora je izgradnja osjećaja historijske nepravde: Srbi su, prema Miloševićovom narativu, predugo bili spremni da prihvataju nepravdu i političke ustupke. Vučić tu emociju prenosi u ratove devedesetih: 'Ma koliko ljudi da nam ubijaju, ma koliko žrtava da imamo, uvijek smo mi krivi.'

Milošević je 1989. Kosovo koristio kao centralni simbol historijskog stradanja i nacionalnog okupljanja. Vučić danas koristi Oluju i stradanje krajiških Srba. Za Miloševića je Kosovo bilo mjesto historijskog poraza koji treba pretvoriti u buduću snagu; za Vučića je Oluja stvarna trauma koja treba biti pretvorena u obećanje da se više nikada neće ponoviti. Razlika je ogromna, ali je politička funkcija slična: prošlost postaje argument za organiziranje sadašnjosti.

Još je zanimljivija razlika u jeziku rata. Milošević je na Gazimestanu rekao da nove oružane bitke 'još nisu isključene'. Vučić danas govori: 'Mi ih molimo da ne čekaju drugo poluvrijeme', zatim naglašava: 'mi sa njima želimo mir'. Zašto? Između njih stoje devedesete. Vučić govori iz iskustva onoga što je Milošević tek najavljivao. Ratovi su se dogodili. I završili su se drugačije nego što su mnogi njihovi protagonisti očekivali, među kojima je bio i sam Vučić.

Zbog toga je jedna od najvažnijih promjena između Gazimestana i Mrkonjić Grada upravo u odnosu prema granicama. Milošević je 1989. govorio u okviru Jugoslavije, čiji se ustavni poredak tek trebao dramatično promijeniti. Vučić danas izričito kaže: 'Ne možemo da mijenjamo granice, ali uvijek možemo da budemo jedni uz druge.' Ta rečenica možda najbolje pokazuje šta je između njih proizveo Dejton.

Polovina Bosne nije postala dio Srbije, ali je postala jedan od dva entiteta unutar internacionalno priznate države. Bosna i Hercegovina nije nestala, nego je dobila složenu unutrašnju strukturu. Time je nekadašnje tzv. 'nacionalno-teritorijalno pitanje' transformirano u pitanje identiteta i političkih veza.

Zato Vučić danas više ne govori o promjeni granica nego o povezanosti Srbije i entiteta Rs, o 'jednom narodu', zajedničkom identitetu i navodnim zajedničkim vitalnim interesima. U tome je vjerovatno najvažnija transformacija Miloševićevog političkog naslijeđa, koje je 2024. precizno formulisano u tzv. Deklaraciji tzv. Svesrpskog sabora.

Najzanimljiviji dio Vučićevog govora je napad na „policentrično srpstvo“ (ma šta to značilo). On smatra da je takva ideja 'smrt srpskog naroda' i smrt srbijanske crkve. Takva formulacija nije postojala u Miloševićevom govoru 1989., jer je Jugoslavija još postojala. Danas postoji više država, entiteta i političkih centara u kojima žive Srbi. Zato je Vučićeva politička formula drugačija: više nema jedne države koja treba objediniti Srbe; postoji narod koji, prema njegovoj interpretaciji, treba ostati politički i identitetski povezan, uprkos državnim granicama.

Ipak, ispod svih tih razlika ostaje jedna duboka zajednička matrica. I Milošević i Vučić grade priču o narodu koji je kroz historiju stradao, koji je često bio nepravedno optuživan, koji mora biti jedinstven. A uz vanjske protivnike gotovo uvijek postoje i unutrašnji: oni koji su 'izdali' nacionalne interese, koji su 'sluge', 'agenture' ili, u Vučićevoj novoj formulaciji, zagovornici 'policentričnog srpstva'. To je možda najtrajniji element ovog političkog jezika: 'mi' protiv 'njih', ali i 'mi' protiv onih među nama koji navodno nisu dovoljno naši.

Zašto bi bilo pogrešno reći da je Vučić 2026. jednostavno 'novi Milošević'? Historijske okolnosti su previše različite. Vučić djeluje u postjugoslavenskom i postdejtonskom prostoru, svjestan granica koje su nastale nakon ratova i posljedica pokušaja da se one mijenjaju.

Ali bilo bi jednako pogrešno tvrditi da između Gazimestana i Mrkonjić Grada nema kontinuiteta. Kontinuitet postoji u ideji srpskog sveta, navodne historijske nepravde i teorije o ugroženosti. Ta ideja se danas više ne artikulira prvenstveno kroz teritorijalna osvajanja, nego kroz identitet, političku povezanost, mitologiju, te zaštitu tzv. 'vitalnih nacionalnih interesa'.

A ono što je između njih nastalo: ratovi devedesetih i Dejton, upravo je razlog zbog kojeg se isti narativ danas mora govoriti drugim, prilagođenim jezikom. Milošević je govorio o Jugoslaviji, a Vučić govori o Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, BiH i Kosovu. Upravo zato između Gazimestana i Mrkonjić Grada ne postoji ni potpuni kontinuitet, ali ni potpuni prekid.

Postoji transformirani politički narativ koji je preživio raspad države u kojoj je nastao, ratove koji su uslijedili i dejtonski poredak koji je iz njih proizašao.

I možda je upravo to najvažnija činjenica koju treba imati na umu kada se ova dva govora porede: Vučić ne govori iz Miloševićevog vremena. On govori iz svijeta koji je velikim dijelom nastao kao posljedica Miloševićevog vremena.