Piše: AVDO AVDIĆ (Istraga)

Iako sam Avdić, nisam Edin da stručno analiziram košarku. Nisam za pisanje talentiran ni kao moj prezimenjak Senad. Zato ovo neće biti stručna analiza dosadašnjeg učinka na parketu niti će biti članak koji će vas oduševiti. Ne pišem tekstove o onome što ne znam. Ovo će biti prvi. Jer kada pišete kao navijač, nije bitno da li znate. Bitno je šta osjećate. Ni ovaj ne bih pisao da prije dvije noći, nakon pobjede nad Grčkom, nisam sreo Jusufa Nurkića. Večerao je za stolom i prišao sam da mu čestitam. Nisam vidio da par stolova dalje sjedi Edin Atić. Nurkić mi je rekao da je Atić tu, želeći mi, valjda, dati do znanja da sva slava za pobjedu nad Grčkom ne pripada samo njemu, već i drugim igračima. I red bi bio da i Atiću priđem, pozdravim ga, čestitam mu.

Muhamed Konjić je svjedok svakog sportskog i uspjeha i poraza od rata do danas. Logično, tu je na Kipru, da svjedoči još jednoj “bajci”, sličnoj onoj u Estoniji kada su fudbaleri prvi put izborili baraž, Bio prvi kapiten reprezentacije BiH. Dijelio je svlačionicu sa velikim Thierry Henryem. Onda je otišao u Englesku gdje je postao Big Mo. Za Engleze će uvijek i ostati Veliki Mo. Za neke frustirane Bosance znao je biti predmet ismijavanja. I to u istim onim krugovima za koje je Juka Nurkić, sa svih svojih jedanaest NBA sezona, “papak” jer na svojim grudima nosi ljiljan.

Ljiljan je bio i na grudima Kurdkinje Dilan kada se slikala sa Big Moom i još većim Nurkom. Iz Njemačke je došla na Kipar da sa mužem Dinom pjeva da “voli ljiljane”. Oko tri i po hiljade Bosanaca stiglo je u Limassol. Da ispišu kiparski scenarij. Ne onaj “kiparski scenarij” o kojem se često govori u bh. svakodnevnici. Došli su da ispišu scenarij u kojem će nakon tri decenije i dvije godine košarkaška reprezentacija BiH proći u drugi krug Eurobasketa.

“S parkingaaa”, ponavljat će Kurdkinja Dilan svaki put kada vidi Edina Avdića. I ona zna za onu pirovu pobjedu protiv Litvanije u Jesenicama. Edin će mi priznati da mu je to najbitniji i najemotivniji prenos u karijeri. A radio je 7-8 NBA finalnih serija uživo, radio je 3-4 ALL Star meča. Uživo. Prije dvanaest godina u Jesenicama smo ispali s tri pobjede. Nikad niko u historiji Eurobasketa nije ispao sa tri pobjede. Sada su nam dovoljne tri. Za treće mjesto. Da budemo bolji ili od Grčke ili od Španije. Ostala je još Gruzija. Iskren da budem, kao navijač, znam samo četvoricu njihovih igrača. Dvojicu iz NBA, jednog jer je bivši NBA igrač i onog jednog što igra u španskoj ligi. Gruzijski navijači prosječne informiranosti, od svih naših igrača čuli su za Nurkića. Čuli su i za Musu, ali on nije tu. Čuli su, vjerujem, i za Garzu, ali na Kipar nije doputovao Luka, već njegov tata Frank.

Danas je odlučujući meč. Kad uzmete Grčku, onda od vas svi očekuju da pometete Gruziju. Jer ljudska očekivanja obično nadilaze mogućnosti. Ali i pobjeda protiv Grčke bila je nemoguća misija. Kao što je pobjeda protiv Gruzije – moguća. U Sloveniji smo ispali s tri pobjede. Na Kipru smo s tri pobjede treći. S dvije pobjede se vraćamo kući. Iako će Šveđani sa jednom pobjedom na završnicu u Rigu.

Kada ne računate domaćine i “domaću Grčku na Kipru”, Bosanaca i Hercegovaca je najviše na Eurobasketu. Ni mnogo bogatije, niti mnogo uspješnije države nemaju navijača koliko ih ima BiH. U temelje svih država ugrađena je krv. Tuđa ili vlastita. I niko na EURU nije u temelje svoje države ugradio vlastite krvi koliko su je ugradili Bosanci ili Hercegovci. A dok se ugrađivala krv, te najteže ‘93. godine, pritisnuti duplom agresijom i trostrukim neprijateljem, Bosanci su igrali svoj prvi Euro. I posljednji na kojem su prošli u drugi krug. Sabahudin Bilalović je tada ispisao historiju. A historija se ponavlja. I zato je, valjda, učiteljica života.

Danas igramo protiv Gruzije. I nije bitno što ja, kao prosječno sportski informisani navijač, znam četvoricu gruzijskih igrača, a slični Gruzijci znaju samo našeg Nurkića. Mogu i Lazić i Gegić pogađati s jedne noge. Može se, svjedočili smo u Sloveniji protiv Dončića, i Vrabac pretvoriti u kopca. Može i Kameni zatvoriti Bitadzea. Može Alibegović odigrati i za sebe i za svog tetića Garzu. Može i Atić umjesto Ya Sina svome rahmetli ocu koji je umro one noći kada smo se plasirali na Euro pokloniti koju trojku. Može i Penava, dok je već u naletu od utakmice sa Grčkom, nastaviti niz. Može i Roberson, prije nego što ode penziju, odigrati još jedan meč za svoju “drugu domovinu”. Može i tinejdžer Hrelja. Pokazao je da može. Može i Arslanagić častiti ponekim košem za svoj nedavni rođendan. Može i kapiten Halilović pomoći kad je već povrijeđen doputovao na Kipar

Nije, kažu, lako biti selektor Srbije i Njemačke koje mogu prve petorke napraviti od NBA igrača. Kako li je tek, onda, teško biti selektor reprezentacije u kojoj su većina igrača “bez angažmana” i u kojoj član prve petorke igra basket, a ne košarku. Vasilis Spanulis je, dakako, bio veći igrač od Adisa Bećiragića. Selektor je i veće reprezentacije. Pa, opet, Bekir je zajedno sa Alenom Abazom i Gordanom Firićem pobijedio Spanulisa. Sada je red na Đikića. Dovoljno su Bosanci uživali u toplom Sredozemnom moru. Vrijeme je za hladno Baltičko. Ali put od Sredozemlja do Baltika ide preko Kavkaza i Gruzije. Koja je, na papiru, jača od nas. Ali bila i i Grčka jača i od nas i od Gruzije.

Kažu da smo dobili oslabljenu Grčku. Ali i bez Gianisa, Grčka može napraviti deset ekipa kvalitetnijih od nas. I, opet smo ih pobijedili. Otkako smo prije trideset i tri godine obnovili nezavisnost, na Eurobasket smo se plasirali 11 puta. Fudbaleri, recimo, nisu nikad otišli na Euro. Ako izuzmemo zlatne olimpijce u sjedećoj odbojci, košarkaši su najuspješnija reprezentacija Bosne i Hercegovine u svim sportovima. I, zato, čak i poraz od Gruzije ne bi trebao biti tragedija. Povratak kući znači da imaš kuću. Da imaš državu. Da imaš u čije ime igrati i naredni Euro. Na kojem će te opet gledati hiljade onih koji “vole ljiljane”. ‎