Piše: Dragan BURSAĆ (CdM)

“A stvarnost, dragi neočetnici, jeste da Albanci postoje. Govore svojim jezikom, snimaju svoje filmove i, htjeli vi ili ne, dijele s vama ulice, poslove i živote. Možete vi prekinuti projekciju, ali ne možete prekinuti činjenicu da je Crna Gora mozaik, a ne vaš seoski sivi vašar. Film na albanskom jeziku? To vas vrijeđa? Pa, onda vas vrijeđa i vazduh koji dišete. Jer Crna Gora diše na više jezika. Ako vam to ne paše, slobodno prestanite disati prvi”

Eto dokle smo došli – da u 2025. godini, usred Evrope, u Podgorici u Crnoj Gori, huligani na Zabjelu prekidaju filmsku projekciju jer ne mogu podnijeti zvuk i eho albanskog jezika. Da, dobro ste pročitali: film o Albancima je, vjerovali ili ne, na albanskom jeziku. Za mozak pun rakije, gusala i lažnih velikosrpskih epova to je ekvivalent kvantnoj fizici – nepojmljivo, komplikovano i opasno.

Jer četnička pamet, ta veličanstvena rupa u svemiru, ne priznaje jezike osim onog jednog. Ako nije na srpskom, eventualno ruskom, onda je nešto protiv njih. Ako nije u guslarskom desetercu, onda je sumnjivo. Ako na filmu nema kokarde i pjesme o “srpskoj zemlji”, onda je to, zaboga, neprijateljska propaganda. Nema što drugo biti!

Zato su se na Zabjelu pojavili oni koje mediji u rukavicama zovu “mladići”, a u stvarnosti su to –polupismeni bijesni huligani u trenerkama koje pustiš s lanca i oni reže na sve što ne razumiju. Vidjeli su platno, čuli albanski i – klik! – prekinuli projekciju.

A šta su prekinuli? Ne nekakav “propagandni pamflet”, nego film “Roda” (Stork) – priču koja se bavi intimnim sudbinama običnih ljudi, ispričanu jezikom univerzalne umjetnosti. Film nagrađivan na regionalnim festivalima, koji govori o porodici, životnim izborima i onome što nas sve spaja. Ali, zamislite ironije, snimljen je na albanskom jeziku – jer su protagonisti Albanci. Strašno! Kakva izdaja Podgorice, kakva provokacija za seoski mozak.

Da stvar bude još bizarnija, taj film nije došao “paradoksalno” da provocira, nego je kao crnogorski kooprodukcijski uradak uvršten u takmičarski program jubilarnog desetog Džada film festivala – manifestacije koja je u posljednjoj deceniji Podgoricu stavila na kulturnu mapu Evrope. Festival koji je, recimo, otvoren filmom “Yugo Florida”, toplom pričom o porodičnim odnosima, koji okuplja hiljade ljudi svake godine i koji je dokaz da se kultura može izvući iz elitnih sala i donijeti na ulice grada.

Džada film fest je upravo to – festival na asfaltu, pod nebom, u ulicama gdje ljudi žive. To je živuća ideja da umjetnost pripada svima. A šta se desi kada umjetnost pripada svima? E, desi se da svako malo ispliva i ono najgore u društvu – grupa koja misli da festival treba da se prekine jer jezik na platnu ne odgovara njihovim ušima.

Granice ljudske gluposti su ogromne, ali granice četničke gluposti ne postoje. Ona se beskonačno širi kao plijesan, ulazi u sve pore – od politike do kulture, od škole do ulice. I gdje god se pojavi, ostavlja smrad mržnje i provincijalne paranoje.

Da karikiramo: ako im smeta albanski film, sutra će im smetati turski kebab, prekosutra italijanska pica, a onda će krenuti da ruše sve što nije šljivik, rakija, ocil i gusle. Na kraju će ostati sami, zatvoreni u klaustrofobičnu rupu gdje se vrti jedan jedini film: “Marš na Drinu” sinhronizovan na neočetnički.

I naravno, sistem će sve to upakovati u birokratski celofan: “postupanje policije je u toku”. Kakvo postupanje, ljudi? To se ne rješava zapisnikom, to se rješava pitanjem: u kakvom društvu živite kada šaka nasilnika određuje koji se jezik smije čuti na jednom filmskom festivalu?

Jer ovo nije napad na jedan film. Ovo je poruka: “Ako niste naši, nećete ni postojati.” To je poruka svih malih četničkih fašista. I zato nije stvar u tome da li je film na albanskom, engleskom ili klingonskom. Stvar je u tome da su mržnja i glupost opet prošetale Podgoricom, uvjerene da imaju pravo da cenzurišu stvarnost.

Da paradoks bude veći, upravo je Džada film fest u deset godina pokazao da su jezik i granice sporedni kada je u pitanju umjetnost. Ljudi su na festivalu gledali filmove iz Argentine, Koreje, Francuske, Irana… svi s titlovima, svi razumljivi na univerzalnom jeziku emocije. Nikome nikada nije palo na pamet da prekida projekciju jer ne razumije korejski ili farsi. Samo je albanski postao problem – jer u glavi domaćeg šoviniste Albanci nisu ljudi s pričama, već trajna neprijateljska sjenka koji treba uništiti

A stvarnost, dragi “mladići” sa Zabjela, jeste da Albanci postoje. Govore svojim jezikom, snimaju svoje filmove i, htjeli vi ili ne, dijele s vama ulice, poslove i živote. Možete vi prekinuti projekciju, ali ne možete prekinuti činjenicu da je Crna Gora mozaik, a ne vaš seoski vašar.

Uostalom, da se podsjetimo – Zabjelo je oduvijek bilo simbol buntovne i slobodarske Podgorice, kvart pun energije, grafita i ironije. A sada se u tom istom Zabjelu pojavljuju kulturni ćirilični komesari u trenerkama, spremni da zabranjuju filmove. To je tragedija. To je slika urušene društvene svijesti gdje se sloboda izraza gasi pred šakom kompleksaša.

Film na albanskom jeziku? To vas vrijeđa? Pa, onda vas vrijeđa i vazduh koji dišete. Jer Crna Gora diše na više jezika. Ako vam to ne paše, slobodno prestanite disati prvi.

Jer dok se vi davite u vlastitoj mržnji, festival ide dalje, filmovi se prikazuju dalje, ljudi žive dalje. Samo vi ostajete u mraku, bez titla, bez smisla, bez ičega osim vlastite beskonačne gluposti.