Priča o čuvenom Ivanu Krajačiću Stevi, od rane radničke formacije, preko Španije i zagrebačkog podzemlja, do poslijeratnog vrha i kasnijih mitova, staljinističkih sjena, sukoba sa Rankovićem, legendi o radio-stanici na Tuškancu, „Krajačićevog centra“ i njegovog specifičnog odnosa s Titom; umro je na današnji dan 1986. godine

U svakoj velikoj političkoj priči postoji figura koja ne pripada do kraja nijednom žanru: ni herojskom ni negativističkom, ni državničkom ni revolucionarnom; čovjek koji se pojavljuje na raskrsnicama epoha i ostavlja trag u dokumentima, ali rijetko u javnim govorima.

U jugoslavenskom i hrvatskom dvadesetom stoljeću takva figura nosi puno ime, prezime i nadimak: Ivan Stevo Krajačić. Rođen 29. auguta 1906. u selu Poljana kraj Nove Gradiške, kao najstarije dijete u mnogobrojnoj, siromašnoj porodici, bio je metalac i ložač, partizan i obavještajac, ministar i predsjednik Sabora, čovjek koga su smatrali „najboljim drugom Najboljeg druga“, ali i „praocem hrvatske državnosti“.

U raznim interpretacijama on je i „hrvatožder“ i „Hrvatina“, i „komunjara“ i „ustaša“ i patološki moćnik i tih, odani operativac. Njegova biografija pruža rijedak uvid u mehanizam vlasti jedne složene države i u unutarnje napetosti jednog turbulentnog stoljeća.

Djetinjstvo u siromaštvu i prva mladalačka lutanja odredila su trajnu osovinu Krajačićeve ličnosti: rad, disciplina, tehnička radoznalost i rana socijalna osjetljivost. Godine 1922. traži posao u Dobrljinu, industrijskom centru tog kraja. Ne nalazi mjesto u drvnoj industriji pa odlazi u rudnik Lešljani. Rudnik je za mnoge bio puka egzistencija; za njega postaje radionica i učionica.

Pokazuje interes za postrojenja, traži da uči zanat, i krajem 1925. završava kao alatni mehaničar; 1926. polaže ispit za ložača i strojara stabilnih strojeva. Paralelno se uključuje u napredne omladinske i radničke krugove, gdje stiče i prvu političku disciplinu i okruženje u kojem „drugovi“ nisu retorički ukras, nego stvarna mreža podrške.

Odlazak na služenje vojnog roka 1927. u Glavnu auto-komandu u Beogradu donosi mu i prve kazne: čitanje opozicione štampe među vojnicima i pisanje prvomajskih parola. Ta epizoda je mala škola rizika i znak buduće konspirativne samouvjerenosti. Po povratku, 1928. zapošljava se u zagrebačkoj radionici Jugoslavenskih državnih željeznica.

Godina 1928. je dvostruko važna: Zagreb postaje baza, a susret s Josipom Brozom, tada političkim sekretarom Mjesnog komiteta KPJ, stvara trajnu vezu povjerenja i fascinacije. U vrijeme šestojanuarske diktature (od 1929.), željeznička radionica je leglo partijske i skojevske aktivnosti.

Krajačić sudjeluje u akcijama, 1931. postaje član SKOJ-a, a nakon hapšenja 1933. i dvadesetjednodnevnog istražnog pritvora, zbog „držanja pred policijom“ odmah po izlasku prima partijsku knjižicu i konspirativno ime – Stevo.

Smrt sekretara radioničkog komiteta KPJ Vajganta u proljeće 1934., pri pokušaju hapšenja, otvara mu prostor: preuzima mjesto sekretara, iste godine ulazi u Mjesni komitet KPJ za Zagreb, a 1935. je kooptiran i u Pokrajinski komitet KPJ za Hrvatsku.

Njegov uspon je klasična kadrovska putanja tadašnje ilegalne ljevice: iz radionice u komitete, iz prakse u odgovornost. U zagrebačkom radničkom miljeu, njegov lik dobiva konture operativca: uredan, tiho uporan, izdržljiv pod pritiskom, sa žilavim osjećajem za hijerarhiju i zadatak.

Velike provale 1936. navode Pokrajinski komitet da ga pošalje u Sovjetski Savez na školovanje. Ali počinje građanski rat u Španiji. Kao i mnogi jugoslavenski komunisti, Stevo bira front. Pristupa 13. internacionalnoj brigadi, bataljon „Čapajev“. Ističe se kao borac, a kraj 1936. dočekuje ranjen kod Teruela. Do 1939. napreduje do čina kapetana Republikanske armije. Španija je njegova druga učionica: logistika, disciplina, frontovska solidarnost, ali i teška iskustva poraza i povlačenja.

Španska epizoda važna je i ideološki: na frontovima i u internim raspravama podržava partijsku liniju koju u Jugoslaviji utvrđuje novi CK KPJ s Titom na čelu. Po napuštanju Španije završava u francuskom logoru, gdje, po partijskom zadatku, organizira jugoslavenske komuniste i postaje sekretar njihove logorske organizacije. Sa tuđim pasošem napušta logor i ilegalno se vraća kući, jedan od bezbroj malih, discipliniranih povrataka što će kasnije sačinjavati njegov obavještajni profil.

Povratak u Zagreb donosi mu posao u ložionici JŽ i nastavak rada među radnicima, sada već s mislima usmjerenim na predstojeću borbu protiv fašizma. April 1941. ga zatiče u Zagrebu. Kao član CK KPH uključuje se u pripreme za ustanak. U julu 1941. odlazi u Zemun radi diverzantskih akcija, potom ga CK KPH vraća u Zagreb sa specifičnim zadacima.

Početkom 1942. Ivo Lola Ribar, predstavnik Vrhovnog štaba, donosi mu posebna naređenja. Krajačić se povezuje s pojedincima u vrhovima NDH, organizira obavještajnu mrežu koja tokom rata Vrhovnom štabu šalje dragocjene podatke o rasploju snaga, kretanjima trupa, planovima okupatora i kvislinga. Istovremeno radi na pridobijanju ličnosti iz kulturnog i javnog života za NOP. U vrijeme boravka u Zagrebu postavljen je za komandanta Druge operativne zone.

Jedna epizoda ostaje paradigmatska za njegovu ratnu ulogu: zajedno s Ivom Lolom Ribarom organizira prebacivanje dr. Ivana Ribara na oslobođeni teritorij. Ubrzo ga Tito vraća natrag u Zagreb, nema, rečeno je, „pogodnije ličnosti“ za obavještajnu službu u metropoli NDH. Krajačićeva mreža obuhvata sve rodove neprijateljske vojske i razuđene poluge vlasti u Zagrebu. U sjeni, Stevo potvrđuje reputaciju čovjeka koji spaja odvažnost sa smirenošću i pri tom razumije ritual i psihologiju moći.

Početkom sepetembra 1943. godine, kada mu prijeti hapšenje, po naređenju CK KPH napušta Zagreb i odlazi u Otočac, gdje su ZAVNOH i dr. Ivan Ribar. Ustaše napadaju grad; u koordinaciji s Jakovom Blaževićem organizira odbranu. S malom stražom, Stevo brani raskrsnicu prema Senju i biva teško ranjen.

Godine 1944., na poziv CK KPJ i Tita, odlazi na Vis kao organizacioni sekretar CK KPH (funkcija koju je faktički obavljao od jeseni 1943.). Pri povratku, u blizini Vrginmosta, avion s Randolphom Churchillom i sovjetskom vojnom misijom pada; Krajačić je opet teško ranjen. U međuvremenu je izabran za člana AVNOJ-a i njegova Predsjedništva, te u Predsjedništvo ZAVNOH-a, a 1942. kooptiran i u CK KPJ. Stevo postaje simbol „zagrebačke veze“ – operativac, ali i politički kadar s mandatom i povjerenjem vrha.

Osnivanje OZNA-e 1944. zatiče ga u prirodnom ambijentu. Postavljen je za načelnika, to je  ključna tačka karijere. Nakon rata, do marta 1946., ostaje na tom mjestu, zatim, u činu general-pukovnika, prelazi u rezervu i postaje ministar unutrašnjih poslova Hrvatske (do 1953.). Od 1953. do 1963. je potpredsjednik Izvršnog vijeća Sabora Hrvatske i član Saveznog izvršnog vijeća, potom predsjednik SUBNOR-a Hrvatske (1959–1961), a od 1963. do 1967. predsjednik Sabora Hrvatske. Biran je u CK KPH na svim kongresima i u CK SKJ na nizu kongresa (V–VIII). Godine 1968. podnosi ostavku u CK SKH, ali ostaje u CK SKJ do IX kongresa. U Saveznom odboru SSRNJ i Glavnom odboru SSRNH stalno je biran; član Savjeta Federacije; nosilac Partizanske spomenice 1941. i brojnih odlikovanja. Narodnim herojem proglašen je 23. srpnja 1952.

U institucionalnoj geografiji Jugoslavije i SR Hrvatske bio je gotovo svuda: u policiji, vladi, saboru, veteranskim strukturama. Ta „horizontalna“ prisutnost hranila je i kasniju mitologiju, da je znao sve o svima i da je mogao mnogo. Način na koji se koristio arhivima, informacijsko-bezbjednosnim resursima i kadrovskim polugama, utjecao je na percepciju o „Stevi koji vuče konce“. U tom smislu je i poslijeratni Zagreb, sa Savskom, s ustaškim UNS arhivom, postao narativno mjesto moći: tvrdilo se da je prvi ušao u ustaške arhive 1945. i iz njih uzeo ono što ga je zanimalo, stvarajući kapital znanja i pritiska nad mnogima.

„Najbolji drug Najboljeg druga“, tako su ga nazivali i protivnici i simpatizeri. Od prvog susreta u Zagrebu 1928. do duboke starosti, veza s Titom definira ga više nego ijedna funkcija. U štedljivim svjedočenjima savremenika i publicistici koja se nad tim naslagala, ponavlja se motiv: Stevo je jedini koji je Titu mogao reći da griješi, jedini koji je imao slobodu neformalnog tona, „stavljanja nogu na sto“, razgovora bez protokola. Postoji niz anegdota, primjer s biljarom pred Hruščovom, koje govore o toj dinamici: da je znao izreći neprijatno i vođi i strancu, i da je Tito cijenio tu mjeru lojalnosti i direktnosti.

Iz tog izvora povjerenja nastale su i dramatične legende. Najpoznatija je ona o Staljinovom „nalogu“ iz maja 1948. da Stevo likvidira Tita, navodno posredovana porukom koju je Krajačić sam dao Titu u automobilu na putu prema Samoboru: „Izvrši svoj zadatak“, rekao mu je Broz, a Stevo je, navodno, iz džepa izvadio pištolj i umjesto pucnja pokazao depešu.

Ovo pripovijedanje, povezano s imenom obavještajca Josipa Kopiniča i kasnijim memoarskim slojevima, ostaje u sferi kontroverze: vjerovatnoća, motivi, rekonstrukcije, sve je pod znakom pitanja. Ali sama činjenica da je legenda opstala govori mnogo o njihovom odnosu: o pretpostavljenoj apsolutnoj lojalnosti, o Titu koji testira i o čovjeku koji ne prelazi rubikon izdaje. Za istoričare koji traže „hladne papire“, dokazna građa je oskudna. Za političko pamćenje, priča je funkcionirala kao paradigma: Stevo kao onaj kome je povjerena i najstrašnija zadaća i koji je izabrao Tita.

Druga velika legenda vezana je uz njegovu vilu na Tuškancu i navodnu radio-stanicu preko koje je „cijelog života“ održavao vezu s Moskvom. Priča kaže da su, nekoliko sati nakon njegove smrti 1986., dvojica sovjetskih obavještajaca ušla u vilu i iznijela uređaj; tek nakon njih stigli su ljudi iz KOS-a. U kasnijim knjigama i novinskim tekstovima pojavljuje se čak i tvrdnja da su 1986. u Zagreb dolazila četvorica pukovnika KGB-a po arhiv i opremu. Te naracije nikad nisu do kraja dokumentirane, ali su ušle u politički folklor kao objašnjenje nečega što je svakako postojalo: Stevina transverzala između predratnih veza s Moskvom, ratne španske i sovjetske epizode i poslijeinformbiroovskih napetosti.

Jedno je, pritom, van spora: u logici hladnoratovskog Balkana, veze s Moskvom nikada nisu bile bezazlene, a za čovjeka s njegovom biografijom gotovo su pa „strukovni rizik“. Krajačić je, s druge strane, do kraja života javno insistirao da poslije 1948. nije bio sovjetski obavještajac. U političkom jeziku Jugoslavije toga vremena, to je bilo više od lične časti, to je bio dokaz lojalnosti državi koja je preživjela raskid sa Staljinom. Ne postoji konačan dokument koji bi tezu definitivno „presjekao“. Zato ostaje otvorena, kao i mnoge priče iz obavještajne istorije.

Krajačićev potpis kao načelnika OZNA-e u kolektivnoj imaginaciji povezuje se s tamnim licem poslijeratnog poretka: obračun s ustaškim i kvislinškim strukturama, brza suđenja Budaku i Mandiću, „mrtva usta ne govore“, te niz epizoda oko Andrije Hebranga i slučaja Kerestinec. U žanru kasnije publicistike naglašava se njegova uloga „tvorca Golog otoka“, kao i navodna selektivnost: da je „hrvatske nacionaliste iz Partije znao spašavati težih kazni“, dok je istovremeno bez milosti udarao po emigraciji i oružanim grupama.

Niti jedna od tih formulacija ne može se svesti na jednu rečenicu: poslijeratna bezbjednosna politika bila je mozaik ljudi, nadležnosti i odluka. Ipak, sigurno je da je Stevo bio u samom središtu i da su mnoge kasnije licence (od „krvoloka“ do „zaštitnika“) nadograđene na realno jezgro moći koje je držao sredinom 1940-ih.

Posebna priča je „ulazak u ustaške arhive“ u maju 1945.: tvrdnje da su fascikle iz Savske nestale i završile „negdje drugo“, pa i u Moskvi, ostaju neprovjerene, ali su mnogo puta citirane kao objašnjenje Stevine utjecajne pozicije u decenijama nakon rata. Arhiv je oružje; onaj ko ga rano uzme, dugo „drži“.

Brionski plenum 1966. i pad Aleksandra Rankovića prelamali su se i kroz hrvatsku scenu. U anegdotama iz tog vremena pominje se Jasenovac i ceremonija otkrivanja „Kamenog cvijeta“, s Krajačićem kao domaćinom i njegovim grubim, uvredljivim ispadima prema srpskoj delegaciji i pojedinim učesnicima. U memoarskim zapisima Raje Nedeljkovića, primjerice, on je prikazan kao bahat, uvredljiv, politički „razbijač“.

Da li je to doslovna stenografija ili stilizirana, naknadna osuda, teško je reći; ali je nesporno da je Stevo imao reputaciju čovjeka koji ne bira riječ kada želi demonstrirati moć i stav. U političkoj kulturi druge polovine 1960-ih to ponekad djeluje kao dio scenarija: poruka Zagreb–Beograd, poruka o novim ravnotežama nakon Rankovića, o redefiniranju srpsko-hrvatskih odnosa u federaciji.

U tom horizontu treba čitati i glasine o „Vili Zagorje“, projektu na Pantovčaku koji se često pripisuje njegovoj ambiciji da Titu gradi modernistički Xanadu trošeći „cijeli godišnji stambeni fond Zagreba“. Priča je metaforička, ali s jezgrom istine: Stevo je volio grandiozne geste koje su, u njegovom pojmu, učvršćivale i simboličku i realnu arhitekturu moći.

Od 1970-ih postoji narativ o „Krajačićevom centru“, paralelnoj agenturnoj mreži, „kući u kući“, kroz koju je on, i nakon formalnog udaljavanja od izvršnih funkcija, imao utjecaj na kadrove i procese u hrvatskoj UDBA-i i političkom vrhu. U taj krug smještaju se Josip Manolić i niz drugih aktera, s tvrdnjom da su njihove veze prelazile granice službenih nadležnosti.

U nekim njemačkim i austrijskim izvorima pojavljuje se čak i teza da je „centar“ imao projekt, odvojiti Hrvatsku, „skupa s Bosnom i Hercegovinom“, u jednu neovisnu državu. Takve konstrukcije treba čitati oprezno: hladnoratovski izvori vole dramatizirati; ali nije sporno da su Krajačićeve veze sa pojedinim hrvatskim kadrovima bile jake, da je imao utjecaj na tretman pojedinih disidenata i da je prema Franji Tuđmanu pokazivao izvjesnu „zaštitničku“ gestu, što se u memorijama Manolića spominje kroz epizodu poziva Dragosavcu da „pogleda o čemu se radi s Tuđmanom“.

Ove niti hrane veliku tezu o „praocu hrvatske državnosti“. Njeni zagovornici tvrde da je Stevo, za razliku od Tita koji je sanjao Jugoslaviju, mislio o Hrvatskoj; da je kroz Rankovićev pad i ustavne reforme investirao u republičke suverenitete; da je „držao ruku iznad glave“ mnogim kasnijim protagonistima hrvatske samostalnosti. Kritičari tu tezu drže pretjeranom i teleološkom: Jugoslavija je imala složen ustavni razvoj, a „državotvorna“ interpretacija često preskače realne motive i kontekste. Ipak, sama činjenica da se teza održala govori da su pojedini potezi i zaštite koje je činio hranile percepciju o hrvatskoj liniji unutar jugoslavenskog okvira.

U brojnim memoarima i člancima spominje se „bahatost i grubost“ kao njegov trajni stil: da „voli da je zadnja njegova“, da ne pazi na riječ, da drži oružje blizu i nakon penzionisanja. Je li to dio mitologizacije „opasnog čovjeka“ ili stvarna, svjedočena crta? Vjerovatno oboje. Obavještajni aparat i revolucionarno iskustvo proizvode ljudski tip koji teško prihvata protokolarnu pristojnost kao mjeru. U nekim kontekstima to je davalo efekat „iskrenosti“; u drugima je stvaralo strah i odbojnost. Taj stil je, međutim, i politički instrument: bahatost u javnosti često služi kao signal prema zagovornicima i protivnicima. Za razliku od kabinetskih „mekših“ kadrova, Stevo je volio efekat tvrde riječi koja preseca zrak.

U javnim predajama o njegovoj moći postoji i pikantna nota: da je on „uveo Jovanku Budisavljević“ na Titov dvor; da su ga se mnogi bojali, „čak i Tito“, a da je jedini čovjek kojega se on sam bojao bio Josip Kopinič. Iz tog kruga potiču i tvrdnje da su za njega radili „Bakarić, Jovanka, Miko Špiljak, braća Vrhovec“ i drugi, što zvuči kao pretjerivanje, ali u obavještajnoj optici ima smisla: ljudi bliski centru moći uvijek imaju „dugove“ ili obaveze nekoj „ruci“ u sjeni. Hrvatska politika 1950-ih i 1960-ih imala je prepoznatljivi krug u kojem su intelektualci i političari poput Krleže i Bakarića formirali „čaršiju“ moći; Stevo je bio njen tvrdi, operativni stub.

Njegove izjave o Jasenovcu, spominjana famozna, šokantna rečenica da je „ubijeno premalo Srba“, nalažu krajnju opreznost: u ozbiljnoj, odgovornoj historiografiji takve formulacije se citiraju samo uz čvrst izvor. No sama činjenica da se ona vezuje uz njegovo ime govori o tome kako je doživljavan među srpskim akterima: kao čovjek koji je hrvatske interese ponekad artikulirao do brutalnosti. Time se, dakako, dodatno hranila beogradska slika o „hrvatskom tvrdom jezgru“ u kojem je Stevo bio stup.

U nizu svjedočenja pojavljuje se njegova navodna rečenica, „Tuđmanu ne pakovati“,  kojom je, tvrdi se, utjecao na tretman tadašnjeg disidenta. Na nivou konkretne intervencije, Manolićeva sjećanja spominju da je Stevo zvao Dragosavca da „pogleda o čemu se radi“. Historiografski, to je teško dokazivo do posljednje rečenice, ali linija je uvjerljiva: Stevo je bio čovjek telefona, posrednik koji zna koga treba nazvati i kad. Njegova zaštita Tuđmana upisala ga je u „proto-državotvornu“ genealogiju, jednu od onih u kojima se 1991. porijeklo legitimiteta traži mnogo ranije.

To se povezuje i s tezom da je „praškom proljeću“ i hrvatskom „maspok“ talasu 1971. pristupio s taktičkim oprezom: da je razumio potencijal hrvatskog pitanja, ali nije vjerovao u nagle udare; da je njegov cilj bio otvaranje manevarskog prostora Hrvatskoj u okviru jugoslavenskog ustavnog razvoja. Je li to projekcija unatrag ili realna procjena? Vjerojatno oboje: postoje jasni tragovi da je u drugim prilikama štitio „hrvatske kadrove“, ali nema dokaza da je vodio operaciju razgradnje Jugoslavije. Njegova „državotvorna“ uloga stoga ostaje ambivalentna i podložna interpretacijama.

Ako se, pak, koncentriramo na ono što je provjerljivo, vidi se čovjek koji je od ilegalne radionice stigao do Sabora; koji je iz Španije donio čin i međunarodno iskustvo; koji je u Zagrebu izgradio mrežu, a u Visu obnovio logistiku pokreta; koji je u OZNA-i bio jezgro obavještajne države; koji je kasnije, s položaja ministra i predsjednika Sabora, utjecao na kadrove i narative. Sve drugo, radio-stanice, pukovnici, „depeše Staljina“, jesu važni slojevi prisjećanja, ali bez integralnog dokaza ostaju na rubu između mita i moguće zbilje.

Umro je 1986. (nekrolozi često navode i 1987. u popularnoj štampi, ali smrt je zabilježena 10. septembra 1986.), bez „velike ispovijesti“. Nije, kažu, odnio „tajnu o Titu“, on ju je živio i čuvao. Priča o dvojici sovjetskih agenata u vili na Tuškancu dodatno je mistificirala odlazak. Ako su doista postojali koferi s dokumentima koji su napustili Zagreb, ostaje pitanje: jesmo li izgubili dio „crne kutije“ jugoslavenske države? Ili je, jednostavno, politička legenda našla savršenu završnicu za čovjeka koji je volio ostati iza kulisa?

Simbolički, njegov odlazak obilježio je početak vremena u kojem se Jugoslavija, već načeta, počela ubrzano trošiti. I zato ne čudi da se u postsocijalističkoj Hrvatskoj i regionu nad njegovim imenom gradi genealogija: jedni u njemu traže „tvorca hrvatske države u sjeni“, drugi „mračnog arhitekta represije“, treći „operativca koji je znao kako sistem diše“.

Zato je i danas teško presuditi: heroj radničke klase i NOB-a, ministar i narodni heroj ili „mračni vladar iz sjene“? Istina je, kao i često, između. U stvarnom životu on je bio čovjek koji se javlja kada treba dovesti papire, smiriti paniku, ubrzati suđenje, odbrusiti stranom lideru ili nazvati sudiju. U tome nema glamura, ali ima moći. Ko shvati taj sloj jugoslavenske historije, razumjet će i Stevu. A ko želi razumjeti Stevu, mora prihvatiti da je u jugoslavenskoj i hrvatskoj priči dvadesetog stoljeća više sjene nego reflektora i da su ljudi iz sjene ponekad odlučivali više nego oni na podijumu.

IZVOR: Hrvatska enciklopedija, Znaci, 24sata, Express,