Piše: prof.dr. Senadin Lavić

Najvažnija ličnost moderne bosanske povijesti zasigurno je Husein-beg Gradaščević iz 19. stoljeća, kapetan Gradačačke kapetanije. U njegovom pojavljivanju na povijesnoj sceni Bosne ima nešto od one mitske uznesenosti s kojom je Hegel govorio o Aleksandru Makedonskom. Mladi čovjek u svome junačkom zanosu poduzima veliki i epohalni pothvat i nestaje sa povijesne scene. Gledajući iz nutrine evropskog političkog toka Gradaščević je vrlo blizak njegovoj osnovnoj intenciji, u smislu, da postoji jasna ideja i volja da se oblikuje i uspostavi autonomna Bosna (u sklopu Osmanskog sultanata). Osnovni cilj evropske epohe nacionalizma je stvaranje nacionalnih država što je bilo u uskoj povezanosti s kapitalizmom i znanstveno-tehnološkim procesima na evropskom tlu od 17. ka 19. stoljeću.

U Carevoj džamiji u Sarajevu 12. septembra 1831. godine, Husein Gradaščević je s svojim istomišljenicima i bosanskim patriotima proglasio autonomiju Bosne u sklopu Osmanskog sultanata. Bosanski ajani nisu prihvatalida im se diraju posjednička prava i da oni sami sebi biraju vezira, a posebno da se ne diraju bosanske nahije s desne strane Drine. Sultan je po zahtjevu Rusije morao predati vazalnoj kneževini Srbiji dvije bosanske i četiri vidinske nahije s desne strane Drine. Tu odlučnost i spremnost Bosanaca da grade svoju autonomiju i uspostave svoju vlast u Bosni Porta nije mogla prihvatiti. Uslijedile se bitke i vojnički okršaji bosanske vojske i osmanske vojske, od Bosne do Kosova polja.

U bosanskoj povijesti, posebno tokom 20. stoljeća, zaboravljene su i potisnute iz pamćenja bune bosanskog čovjeka protiv osmanskog okupatora. Damnatiomemoriae na 12. septembra 1831. godine i Pokret za autonomiju Bosne ostavio je prazno polje znanja o junačkom i odvažnom uzletu bosanskog čovjeka i njegovom zahtjevu za slobodom. U Bosnu su planski instalirani mnogi drugi datumi i povijesne činjenice, ali ključni datum proglašenja autonomije Bosne iz 1831. godine nije imao ni kulturnu ni političku vrijednost. Danas je gotovo bogohulno podsjetiti na taj važni datum za Bosnu.

Opravdano je pitati zašto se u Bosni ne slavi i ne obilježava 12. septembar kao veličanstveni izraz bosanske odgovornosti za svoju državu. U Bosni još uvijek ne postoji muzej posvećen Pokretu za autonomiju Bosne iz 1831. godine. Ne postoji ni jasno izgrađena svijest o važnosti i strukturi Pokreta koji izražava osnovnu ideju o autonomiji Bosne, te o tome šta uopće znači u 19. stoljeću jedan bosanski pokret za uspostavljanje novog modela vlasti u Bosni? U Bosni nije znanstveno uspostavljena misao o Gradaščeviću, njegovim saradnicima i njihovim porodicama, o svemu što su preživjeli od 1831. godine i čuvali u svojim porodičnim predajama i usmenoj naraciji koju su prenosili s koljena na koljeno. Gdje su danas razbijeni dijelovi bosanskog duha iz 19. stoljeća?

Osmanlije su Pokret u krvi ugušili i potpuno obezglavili bošnjački narod sljedećih sto i pedeset godina! Nije još znanstveno objašnjeno šta je za Bosnu u 20. stoljeću značilo zaustavljanje bosanskog pokreta i destrukcija njegove patriotske strukture. Mihajlo Omer-paša Latas ubijao je godinu dana najmoćnije bosanske ajane i uglednike u ime sultana i carstva. U tome je moguće pronaći i dioodgovorana pitanje o tome zašto su Bošnjaci posustali u 20. stoljeću i gotovo nestali u periodu od 1918. do 1943. godine. Naime, njihovo političko biće koje se stvaralo stoljećima od 16. do 19. stoljeća uništeno je između 1832. i 1850. Taj proces je trebao biti dovršen u Kraljevini SHS (odnosno Kraljevina Jugoslavija) u kojem je Bosna trebala biti raskomadana i podijeljena između velikosrpskog i velikohrvatskog nacijskog hegemonizma.

Gradaščević objektivira i semiotički oblikuje odvažni bosanski znak postojanja, formu junačkog čuvanja svoje zemlje i države, spram onih žalobnih naricanja, svešteničkih besciljnosti, političkog licemjerja i podmetanja lažnih ideja i ciljeva bosanskog djelovanja. Ne smije se zaboraviti junački bosanski pothvat Gradaščevića i njegove generacije bosanskih dostojanstvenika koje su procesi povijesti vrlo čudno sakrili od bosanskog pogleda i nisu ih doveli u polje uzora, ideala, vrijednosti za kojima idu nove generacije bosanskih ljudi.

Bosna mora imati sveto mjesto za Gradaščević i njegove vjerne prijatelje koji su istrajali na ideji bosanske autonomije. Sazrelo je vrijeme da se Gradaščević vrati svojoj zemlji i da se osnuje institucionalnaforma koje će voditi brigu o najvažnijem događaju 19. stoljeća za budućnost Bosne. To znači da današnji ljudi Bosne shvataju ko je svjetionik bosanske budućnosti!

Bosna je bosanska!