Aleksandar Hemon jedan je od najrelevantnijih suvremenih pisaca i intelektualaca s ovih prostora, autor svjetske reputacije čije se knjige prevode na brojne jezike a tekstovi redovno objavljuju u najuglednijim američkim časopisima. Nakon velike prozne sage Bejturan i ruža (The World and All That It Holds, 2023.), koju je objavio izdavaštvo V.B.Z., upravo mu je u izdanju istog izdavaštva izašla zbirka poezije Bogolov (prijevod Irena Žlof), koju će 17. septembrapredstaviti na riječkom festivalu knjiga i autora Vrisak.

Predstavljanje neće biti samo čitanje, nego svojevrsni performans: Hemon će se na sceni udružiti s videoumjetnikom Zlatkom Ćosićem i sarajevskim producentom Indigom, čije će se muzičke projekcije ispreplesti s njegovim stihovima, u kombinaciji poezije, slike i muzike. Povodom tog nastupa i nove knjige s autorom redakcija Tportala razgovarala je o njegovoj potrebi za hibridnim formama, o optimizmu koji pronalazi u saradnji i zajedništvu, o ulozi književnosti u proizvodnji znanja, ali i o suvremenom svijetu obilježenom ratovima, revizionizmom, urušavanjem demokrazije i jezikom nasilja.

Iz Bosne ste stigli u Chicago prije gotovo 3,5 desetljeća, u Americi ste se potpuno udomaćili, nedavno ste duže vrijeme živjeli u Berlinu, predajete na Princetonu, a u posljednje vrijeme bavite se DJ-ingom. Koja vas od tih uloga trenutno najviše određuje? 

Ne znam bih li mogao reći da me određuje samo jedna uloga – zapravo mislim da nas uvijek određuje kombinacija svega što jesmo i što radimo. Moj ujak Dimitrije je govorio: "Kakvih nas ima, takvih nas treba", i u toj rečenici ima dosta istine. Ja ništa nisam prestao raditi, samo sam dodavao nove stvari. Naprimjer, kao mlađi bavio sam se i muzikom, ali sam to napustio kad sam odlazio u Ameriku – prodao sam gitaru i pojačalo. Sada se, eto, opet vraćam muzici kroz DJ-ing.

Ako želim laskati sam sebi, rekao bih da me najviše određuje radoznalost. Naravno, nisam uvijek radoznao, ali u onim trenucima kad jesam, tada sam najbolja verzija sebe. Tada sam spreman učiti, suočiti se s tim da neke stvari jednostavno ne znam, iako imam iza sebe tri desetljeća aktivnog pisanja, nagrada i kritike. Potrebno je svladati vlastitu sujetu i staviti se u situaciju u kojoj si zapravo početnik, gdje moraš učiti na poslu. To je bolno za ego, ali i stimulativno – čini život zanimljivijim i ljepšim. Uz to, otvara i mogućnost povezivanja s drugim ljudima ili ponovnog povezivanja s onima s kojima sam već dijelio iskustva.

Često ističete da izbjeglištvo nije samo pojedinačna sudbina, nego paradigma savremenog čovjeka. Kada promatrate današnji svijet – od sirijskih i ukrajinskih izbjeglica do klimatskih migracija – je li "dom" postao iluzija, a trajno kretanje novo globalno stanje čovječanstva?

To je vrlo kompleksno pitanje. Ljudi su se oduvijek kretali, to je u našoj prirodi. Mi smo, evolucijski gledano, dizajnirani za kretanje kroz prostor. U usporedbi s drugim primatima, naše zdjelice i kukovi prilagođeni su hodanju, a ljudske se bebe rađaju ranije nego što bi trebale, upravo zato da bi majke mogle hodati uspravno. Zbog toga su novorođenčad bespomoćna i trebaju brigu da bi preživjela, dok, naprimjer, konj odmah nakon rođenja može potrčati. To je cijena našeg evolucijskog razvoja, ali i temeljna predispozicija koja nam je omogućila da prije stotinjak hiljada godina napustimo Afriku i proširimo se po Europi i Aziji, istiskujući druge ljudske vrste.

U tom smislu, svako ograničavanje kretanja danas – hapšenja, zatvaranje granica, nasilje nad migrantima, potapanje brodova u Sredozemlju – nije samo moralna, politička ili ekonomska katastrofa, nego i čin protiv same ljudske prirode. Mi smo bića pokreta i potraga. Kad govorimo o "domu", on može biti teritorij, kuća, ali i grupa ljudi s kojima dijelimo produktivne, tople i suradničke odnose. Britanska srednja klasa mogla je sanjati o stabilnosti koju opisuje Forster u romanu Howards End, u kojem postoji ona poznata rečenica: "Kako se možemo zvati civilizacijom ako ne možeš umrijeti u kući u kojoj si rođen?" To je, naravno, istina za likove tog romana, ali ona proizlazi iz imperijalne stabilnosti. U mojoj obitelji, međutim, nitko ne umire u zemlji u kojoj je rođen – pa čak i ako je ostao na istom mjestu.

Gdje ste vi "kod kuće", gdje vam je dom?

Dom mi je ondje gdje je moja porodica i pas, i to je najjednostavniji odgovor. Ali čovjek može imati više od jednog doma. Za mene je to i Sarajevo. Tamo, kad dođem, ne moram nikome objašnjavati ko sam ni odakle sam. Sistem znakova koji čini pojam doma ondje je odavno uspostavljen i meni je potpuno poznat; mogu ga "čitati", ali i sam sam lako čitljiv drugima u tom kontekstu. No, to nije nužno sudbina. Dom se ne stvara samo ondje gdje si rođen – on se može i iznova izgraditi, na različitim mjestima.

Nakon velike sage Bejturan i ruža, u kojoj ste kroz stoljeće historije ispisali priču o ljubavi, egzilu i nasilju, sad ste se odlučili za potpuno drukčiji format, knjigu pjesama. Šta vam je nakon tog opsežnog romana omogućila poezija: intimniji uvid, sažetiji izraz ili možda novu vrstu "političke" slobode?

Poezija mi je omogućila neposredan kontakt s jezikom. Bejturan i ruža doista jest saga – zapravo, izbjeglički ep – i u njemu sam svjesno slijedio epsku formu, gdje se junaci kreću kroz prostor, prolaze iskušenja i ostvaruju se kroz akciju, pri čemu je glavna "radnja" zapravo njihova ljubav. Ta epska širina omogućila mi je i eksperimentiranje s jezikom, budući da je Pinto višejezičan lik, koji istodobno misli na nekoliko jezika. Upravo je rad na tom romanu ponovno probudio u meni želju da se vratim poeziji i da se, još jednom, udubim u jezik.

Moja prva književna iskustva zapravo su bila pjesme. Osamdesetih godina, na bosanskom/hrvatskom/srpskom, napisao sam možda i hiljadu pjesama u tri godine – uglavnom kao posljedicu traume služenja vojske, od koje se još uvijek oporavljam. Poezija je bila i ostala moja prva ljubav, jer jezik je moja prva ljubav.

Nakon Bejturana i ruže, romana koji zahtijeva pogled prema horizontu – jer, iako ne pišem planove, vrlo sam rano znao da će završiti u Šangaju i Jeruzalemu – poezija mi je donijela nešto sasvim drugo. Ona često počinje jednom jedinom rečenicom ili stihom koji mi se pojavi u glavi, bez jasnog znanja što će doći nakon njega. Upravo ta potraga kroz jezik, za značenjem, atmosferom i ritmom, ono je što mi je nedostajalo svih ovih trideset godina, otkako sam prestao pisati poeziju. Bogolov je prva zbirka koju sam napisao na engleskom, a u procesu prevođenja na hrvatski i bosanski radio sam vrlo intenzivno zajedno s prevoditeljicom Irenom Žlof.

U svojim se romanima i esejima često bavite ratovima i njihovim posljedicama. Danas ponovno svjedočimo ratovima koji mijenjaju svijet – ruskoj invaziji na Ukrajinu i izraelski rat u Gazi. Pokazuju li ti konflikti da međunarodni poredak kakav smo poznavali više ne funkcionira – živimo li u vremenu raspada starog sistema ili rađanja novog, još opasnijeg?

Pitanje je šta uopće podrazumijevamo pod "starim sistemom". Nacionalne države, poput današnjeg Izraela ili Rusije, nisu nikakav novi fenomen, one su proizvod 19. stoljeća, kada se u Europi uspostavio taj model. Nakon Prvog svjetskog rata i raspada triju od četiri velika imperija, nastao je veliki broj novih nacionalnih država. Drugi svjetski rat, holokaust i etnička čišćenja donijeli su novi val, među njima i osnivanje Izraela. Problem je u tome što su nacionalne države vrlo često ili nastajale kroz fašizam, ili su završavale u fašizmu, ili pak u sebi stalno nose fašistički potencijal. One su zasnovane na ideji "naroda" koji navodno dijeli neku magičnu suštinu, što otvara prostor za eliminaciju "sumnjivih" pripadnika i definiranje neprijatelja kojeg treba uništiti.

Nama u ovom dijelu svijeta to, nažalost, nije potrebno posebno objašnjavati – mi u tome živimo već dugo. Danas svjedočimo krizi nacionalne države. Ona se očajnički pokušava održati, bez obzira je li riječ o članici Europske unije ili ne. U tom procesu dolazi do urušavanja demokratskih institucija, dok se kao glavni politički cilj postavlja zabrana i sprječavanje migracija. Europska unija, Amerika – svi oni misle da je to ključ opstanka. Što će se dalje dogoditi, teško je predvidjeti, ali jasno je da smo u trenutku duboke krize. Desnica u Americi, naprimjer, nije konzervativna, kako se sama voli nazivati, nego revolucionarna – ona aktivno nastoji razoriti postojeći demokratski poredak i konsolidirati nacionalističku, autoritarnu državu. Historija pokazuje da je kraj nacionalne države uvijek – fašizam.

Kada gledate današnji svijet – Ukrajinu, Gazu – prepoznajete li iste obrasce nasilja i nemoći međunarodne zajednice koji su obilježili Sarajevo 1990-ih? Ponavlja li se 'sarajevski scenarij', beskonačna kriza bez rješenja?

Postoje sličnosti, ali i ključne razlike. Na početku rata u Bosni još je bilo ljudi koji su vjerovali u "međunarodnu zajednicu". Danas bi stvarno trebalo biti naivan da u to vjeruješ. Ne postoji međunarodna zajednica – postoji skupina zapadnih zemalja koje raspolažu moći, novcem i oružjem, i koje su neko vrijeme diktirale pravila. Ta pravila bila su vezana uz liberalnu demokratsku transformaciju, ali ona je uvijek išla ruku pod ruku s otvaranjem tržišta zapadnom kapitalu. Ujedinjeni narodi diskvalificirani su već odavno – Amerika ih sabotira, Rusija ih ignorira, a Vijeće sigurnosti konstruirano je tako da blokira promjenu svjetskog poretka u kojem dominiraju stalne zemlje članice.

Europska unija sve se više zatvara, a jedino što je doista povezuje jesu tržište i granice, koje se neumorno konsolidiraju kako bi spriječile dolazak "drugih", od Bosne pa do Afganistana. U takvom svijetu, ko uopće još može vjerovati u međunarodnu zajednicu? Kad pogledamo Gazu, stvar je očita. Tokom genocida u Bosni nije bilo društvenih mreža, postojala je mogućnost zataškavanja. U Bijeloj kući nije se smjelo upotrijebiti riječ "genocid". Danas je drugačije – svi znaju što se događa, sve je pred našim očima. I opet, zadatak međunarodne zajednice svodi se na to da glumi kako je sve "unutar međunarodnih zakona". A ništa od toga što gledamo nije unutar zakona koji su, navodno, uspostavljeni nakon Drugog svjetskog rata – od Povelje UN-a do svih drugih dokumenata.

Dakle, liberalna demokratija je u terminalnoj fazi, na umoru, ili možda ipak samo prolazi kroz bolnu transformaciju?

Mislim da je liberalna demokracija u terminalnoj fazi, barem u Americi. To je krajnji stadij američke demokratije. Još nakon 11. septembra i invazije na Irak postalo je jasno da desničarske snage, u Americi i drugdje, shvaćaju jednu ključnu stvar: kapitalizam ne treba demokratiju da bi funkcionirao. Dugo je postojalo uvjerenje da kapitalizam i demokracija idu zajedno, da jedno bez drugog ne može opstati. No, Kina je pokazala da se može imati kapitalizam bez demokratije; Singapur također, pa i Rusija. U današnjem kapitalizmu, šta će uopće demokratija ljudima poput Bezosa, Zuckerberga ili Muska – ili ruskim oligarsima? Demokratija je u kapitalističkim državama uvijek bila i način kontrole stanovništva, radne snage.

Nakon Drugog svjetskog rata to je uključivalo određene kompromise, jer rat nisu dobili milijarderi, nego radnici koji su ginuli na fronti. No, nakon Iraka postalo je jasno da demokrarija više nije potrebna, čak ni kao sredstvo kontrole. Postoje sofisticirani sistemi nadzora, algoritmi, internet, kamere, biometrijske kontrole; sve to omogućuje kapitalizmu da funkcionira bez demokratskih procesa. Ratovi, pritom, nisu prepreka kapitalizmu – naprotiv, oni ga često potiču. Mogu trajati desetljećima, poput ratova u srednjem vijeku. Ukrajina i Rusija lako bi mogle ostati u ratu dvadesetak godina. Izrael i Gaza, pak, idu prema "konačnom rješenju", kako ga oni vide – to će završiti brže, ali strašnije. U svakom slučaju, jasno je da rat više nije suprotnost kapitalističkom razvoju, nego njegov sastavni dio.

Nastavak teksta možete pročitati na linku OVDJE.