Rasprave o tome koliko ljudi Zemlja može podnijeti prate ljudsku civilizaciju od davnina. Još je Platon u antičkoj Ateni upozoravao na prenapučenost, ustvrdivši da je grad iscrpljen poput „kostura tijela kojeg je uništila bolest“. Smatrao je da idealan grad ne bi trebao imati više od 5.040 stanovnika. Danas, u Ateni živi oko 3,6 miliona ljudi, ne računajući turiste.

U 2022. godini svjetska je populacija dosegla 8 milijardi, što je četiri puta više nego prije samo jednog stoljeća. Posljedice tolikog rasta vidljive su posvuda – od pojave plastike u geološkim slojevima do dokaza da svijet prolazi kroz šesto masovno izumiranje.

Naučnici tvrde i da smo ušli u novu geološku epohu – antropocen – obilježenu čovjekovim utjecajem na prirodu. Procjene o tome koliko bi ljudi Zemlja mogla podnijeti kreću se od nekoliko milijardi do čak jednog biliona, piše Nature.

Foto: Pixabay

Slomljeni sistemi

No, sve ovisi o tome kako definiramo „podnijeti“: kao život dostojan čovjeka ili tek preživljavanje u devastiranom svijetu. Na to utječu i tehnologija, društvene promjene te obrasci potrošnje.

Prema izvještaju organizacije Global Footprint Network, 2025. godine Dan ekološkog duga pao je na 24. jula, što znači da je čovječanstvo već sredinom godine potrošilo obnovljive resurse planete.

Uprkos ovim upozorenjima, pojavljuju se i naznake pada broja stanovnika. Ujedinjeni narodi predviđaju rast svjetske populacije do 10,3 milijarde do 2080., ali i pad na 10,2 milijarde do kraja stoljeća. Taj trend, posebno izražen u bogatim i razvijenim zemljama, povezuje se s obrazovanjem i pravima žena, ali i s rastućim životnim troškovima.

„Niske stope fertiliteta odražavaju slomljene sisteme i institucije koje ljudima onemogućuju da imaju onoliko djece koliko žele. To je prava kriza“, objašnjava sociolog Stuart Gietel-Basten sa Univerziteta u Hong Kongu za časopis Nature.

Progresivne politike

Stručnjaci upozoravaju na ekonomske posljedice smanjenja broja djece – od manjka inovacija do pritiska na penzione sisteme. Neke države predlagale su i radikalne mjere poput poreza za samce. No, stručnjaci smatraju da je stvarnost složenija i da se rješenja moraju tražiti u širim društvenim politikama.

Kao ključno privremeno rješenje spominje se imigracija, ali se ona često osporava u zemljama s rastućim autoritarizmom. Zato stručnjaci preporučuju uvođenje progresivnih politika: plaćenog roditeljskog dopusta, smanjenja troškova brige za djecu i ukidanja dječjeg siromaštva.

„Imat ćete ljude koji su sretniji, zdraviji i u mogućnosti uskladiti obrazovanje i posao“, tvrdi Rebecca Zerzan, viša urednica UN-ovog izvještaja State of World Population. „To će pomoći stvoriti svijet u kojem ljudi imaju više nade. A ako imaju više nade, mogli bi imati onoliko djece koliko žele.“ Čak i ako takve mjere ne uspiju zaustaviti pad nataliteta, mogle bi osigurati dovoljno vremena da se društva prilagode novoj stvarnosti.