Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

Kada je Milorad Dodik nedavno, nakon sastanka sa HDZ-om u Banjoj Luci, pozvao na podjelu Federacije i formiranje trećeg entiteta, Dragan Čović, koji je stajao uz njega, nije kazao ništa.

Dva dana poslije, Čović je, u programu državne televizije, proručio da se “ne treba držati riječi s pres-konferencija”. Ako je tako, nameće se pitanje čemu onda one služe. U svakom slučaju, šef HDZ-a se distancirao od Dodikove izjave, podcrtavši da se zalaže za dejtonsku, dakle dvoentitetsku BiH. 

Na pitanje da li je za podjelu Federacije, Čović je odgovorio retoričkim pitanjem: “Kako ćete podijeliti Federaciju, kako je moguće!?” U prevodu: nije. ”Ne vidim”, veli, “danas ni političke volje ni prostora ni kapaciteta da se promijeni Ustav BiH, u smislu teritorijalnog razgraničenja.”

Vrlo bitna riječ: razgraničenje. Nju je, naime, Tuđman intenzivno koristio opisujući svoju politiku anektiranja dijelova razbijene BiH susjednoj Hrvatskoj i Srbiji. Čović se, dakle, distancira od koncepta razgraničenja i poručuje da je privržen dejtonskoj BiH, u kojoj Hrvati nemaju svoj entitet, već pravo na sudjelovanje u vlasti. Je li iskren?

Ko zna. Možda potajno zaista želi treći entitet. Ali to nije najvažnija stvar. Ako nas historija pokušaja uspostavljanja trećeg entiteta ičemu uči, onda nas uči upravo tome da su želje jedno, a realnost nešto sasvim drugo.

Razgraničenje i kantonizacija

U knjizi Tuđmanov haški profil: udruženi zločinački poduhvat na BiH (2021) Ive Komšića, našeg poznatog sociologa i člana ratnog Predsjedništva RBiH, do u detalje se analizira uspostavljanje entiteta pod imenom Herceg-Bosna i neuspješni pokušaj njegovog pripajanja Hrvatskoj. Izdvojit ću neke bitne detalje iz ove knjige.

Tuđman je već u decembru 1991, na historijskom sastanku sa delegacijom HDZ BiH, kazao da BiH “nije rješenje za hrvatski narod”, te da “ni nekakva kantonizacija sa opstankom ne znači ono rješenje koje je rješenje razgraničenja”. Dakle, umjesto kantonizacije - politika je razgraničenje.

Na sastanku se mnogi čude promjeni, jer je HDZ od osnivanja podržavao cjelovitost BiH. Ali okolnosti su se promijenile, objašnjava Tuđman, te umjesto izvorne politike podrške suverenoj BiH treba preći na njeno komadanje u saradnji sa srpskom stranom.

Među onima koji su na tom sastanku najglasnije podržali Tuđmana bio je Dario Kordić. On tada veli da hrvatski narod u srednjoj Bosni “živi sa idejom konačnog priključenja Hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima”. (Kao da već tada ima na umu da to treba uraditi čak i masakrima poput onog u Ahmićima.)

Kordić na sastanku kaže da bi “bila izdaja svaka druga opcija od jasnog omeđivanja hrvatskog tla na području Herceg-Bosne”. Dakle, izdaja je sve osim razgraničenja s Bošnjacima.

Osjetivši se prozvanim, reaguje osnivač HDZ-a u Mostaru i zastupnik u Saboru Herceg-Bosne Damjan Vlašić. Replicirajući Kordiću, on veli da ne možemo, ako se zalažemo za neku dobru stvar, etiketirati kao izdajnika svakog ko bi pokazao rezervu prema toj dobroj stvari. “Time”, kaže, “apsolutno vežemo ljudima moć rasuđivanja.”

Zatim, u jednoj od najbrilijantnijih političkih replika u političkoj historiji ove zemlje, Vlašić kaže: Herceg-Bosna jeste politička želja Hrvata u BiH. “Pa tu nema nikakvog spora”, kaže on.

“Međutim”, dodaje odmah, “ja moram reći da je politika ipak umijeće mogućeg, a ne umijeće željenog. Što se tiče želja, tu smo svi na istoj platformi. Pitanje realizacije tih želja, to je već druga stvar.” 

U prevodu: razgraničenje nije moguće, a hrvatska nacionalna politika u BiH ne smije biti pokušaj ispunjavanja želja naroda. (Iz ovog Vlašićevog principa da politika nije ispunjavanje želja naroda mogu mnogo naučiti ne samo hrvatski, već i bošnjački i srpski političari.)

Vlašić dalje objašnjava Tuđmanu da bi razgraničenjem hrvatska strana sigurno izgubila “povjerenje Muslimana”, što je eufemizam kojim ukazuje na opasnost sukoba. Zatim se protivi tome da se osporava legitimitet Predsjedništva. “Mi”, kaže on, “u ovim zaključcima iz Tomislav Grada oduzesmo legimitete svakome, Aliji Izetbegoviću, Kljuiću, i tko nam je ostao legitiman i legalan, molim vas lijepo, tko nam osta. Dajmo ljudi, vratimo se na teren legaliteta…” Dakle, napad na BiH kao državu je čin bezakonja, kojem se Vlašić protivi.

Nakon toga, javlja se generalni sekretar HDZ BiH Ivan Markešić, koji je još izravniji: “Jedinstvena je poruka i ja na tome stojim, da je cjelovita, suverena i samostalna Bosna i Hercegovina najbolje rješenje za hrvatski narod u BiH.”

Kao i Vlašić, Markešić kaže da razumije da tamo gdje su “kompaktne hrvatske cjeline” ljudi žele da se pripoje Hrvatskoj. “I tko od nas ne bi želio da živi u Državi Hrvatskoj”, kaže Markešić, pa odmah dodaje da stvarnost u kojoj su bh. Hrvati “neće moći to omogućiti”.

I Vlašić i Markešić govore Tuđmanu da hrvatski narod u BiH treba tražiti da bude zastupljen u institucijama BiH; da sudjeluje u vlasti, u donošenju odluka, itd. Ali isključivo u okvirima BiH. 

I tadašnji predsjednik HDZ-a Stjepan Kljuić, na istom sastanku, govori Tuđmanu u lice da je rješenje “Bosna i Hercegovina kao suverena, a unutra neka kantonizacija”. Tuđman tada to odbija. Ali kao što će pokazati godine koje su uslijedile, upravo je ideja kantonizacije bila ono umijeće mogućeg. HDZ BiH će to shvatiti na teži način.

Uspostava Federacije i likvidiranje Herceg-Bosne

U februaru 1994, kada je postalo jasno da Herceg-Bosna ne može opstati ni kao samostalan entitet u BiH, a kamoli biti pripojena Hrvatskoj, Tuđman i HDZ se nevoljko vraćaju ideji kantonizacije, koju su, dakle, odbacili u decembru 1991.

Tu ideju o kantonizaciji je 1994. revitaliziralo Hrvatsko narodno vijeće u Sarajevu predvođeno Ivom Komšićem, uz podršku sarajevskog kardinala Puljića, Hrvatskog kulturnog društva Napredak, franjevaca itd. A onda je posredstvom američkog izaslanika Charlesa Redmana ista ponuđena Tuđmanu i HDZ-u, uz ultimatum: ako odbiju kantonizaciju, tj. Federaciju, morat će se suočiti sa sankcijama, vjerovatno i bombardovanjem. 

Fanatici su bili za nastavak rata. Naprimjer, Jadranko Prlić tada deluzivno tvrdi da su Bošnjaci “vojnički slomljeni” i kaže Tuđmanu da ne treba prihvatiti nijedno rješenje izuzev Republike Herceg-Bosne. 

Na Tuđmanovo pitanje o stanju na frontu, zapovjednik HVO-a Anto Roso veli ovako: “Mi to htjeli ili ne Muslimani će dobiti oružje. To netko ovdje prihvati ili ne, ali je tako. Oko 1400 tona naoružanja je njima spremno da se da polovicom ožujka. Bolje da se ne ulazi u vrijednost, to je naoružanje druge generacije. Oni će nas vojnički potamaniti.”

U martu 1994, Tuđman nevoljko pristaje na Washingtonski sporazum, kojim se likvidira Herceg-Bosna a dio BiH pod kontrolom ARBiH i HVO-a se kantonizira u okviru jednog entiteta. Tako su HNV i Ivo Komšić, snagom svog razuma - dakle, usklađujući američke, bošnjačke i hrvatske interese - pobijedili moćnog Tuđmana. HDZ je morao pristati na Komšićevu umjerenu nacionalnu politiku, odnosno prihvatiti ranije odbačena manjinska gledišta u svojim redovima, ona Markešića i Kljuića.

Kada su se 18. marta 1994, susreli u Washingtonu, nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, Tuđman je Ivi Komšiću, tada predsjedniku novoosnovanog HSS-a, kazao da sada treba govoriti o “kontinuitetu hrvatske politike”. Drugim riječima, da stvari treba predstavljati kao da je Herceg-Bosna ciljano vodila ka ovakvom ishodu. “Odgovorio sam mu da je to moguće samo pod uvjetom da sam ja provodio tu politiku”, veli Komšić.

HDZ BiH se, po uspostavi Federacije, vraća u legalne organe vlasti. Bio je to kraj jednog sna, iako će hrvatski predsjednik do smrti vjerovati da će obnoviti Herceg-Bosnu, makar kao entitet. ”Svakom razumnom je”, piše Komšić, “bilo jasno i dovoljno da Herceg-Bosna ne može opstati, jer je nespojiva s kantonima. Bilo je također jasno da se ona ne može sačuvati ni kao jedan kanton u Federaciji jer njena teritorija nije bila kompaktna.”

Komšić protiv Komšića

Kada su SDA i DF, u periodu 2019-2022, obnovili ideju iz doba Alijanse i Platforme o formiranju Vlade Federacije bez HDZ-a kao stranke s najvećom podrškom u hrvatskom korpusu, Ivo Komšić je krenuo u kampanju protiv SDA. Razumljivo i zašto: bio je doveden u pitanje njegov magnum opus - Federacija, odnosno ideja da se hrvatski korpus treba, umjesto snovima o trećem entitetu, zadovoljiti pravom da sudjeluje u vlasti. 

U knjizi, koju objavljuje upravo tada, 2021, Ivo Komšić piše da je Alija Izetbegović “zastupao koncept iz referendumskog pitanja, građansku državu sa jakom centralnom vlašću, ali s Domom naroda kao garantom zaštite nacionalnih interesa sva tri naroda.” U prevodu: Alija ne bi uskratio hrvatskom korpusu pravo sudjelovanja u vlasti.

Tada su Komšića mnogi nepravedno optužili da se približio stajalištima HDZ-a, a zapravo se radilo o tome da je on htio zadržati HDZ (i SDA) na svojim stajalištima, odnosno stajalištima Markešića, Kljuića, itd. Komšić se plašio da bi likvidiranjem Federacije moglo doći do obnove projekta Herceg-Bosne, koji čak i kad bi ponovo bio vojno obuzdan proizveo bi katastrofu za sve.

Sjetimo se, uoči izbora 2022, HNS je usvojio zaključak da će, ostanu li stranke s najvećom podrškom Hrvata bez sudjelovanja u vlasti, krenuti u pokušaj jednostranog teritorijalnog preustroja. 

Neki su bili uvjereni da HDZ a ni Zagreb nema hrabrosti da krene u to. Ali niko nije mogao sa sigurnošću kazati da do toga neće doći (naročito jer je u isto vrijeme Dodik proizvodio krizu). To je bilo dovoljno Amerikancima da, preko OHR-a, intervenišu i omoguće strankama sa najvećom podrškom među Hrvatima zagarantovano sudjelovanje u federalnoj i državnoj vladi.

Ivo Komšić je imao razloga da bude zadovoljan tim ishodom. Naročito jer Čović, nakon intervencije OHR-a 2022, veli da ni ne pomišlja više na jednostrani pokušaj teritorijalnog preustroja. Od Protagore i Platona, filozofi su uvijek težili ka tome da budu zakonodavci, a rijetki su, poput Komšića, uspjeli da iznađu trajne ustavne formule koji njihovim sugrađanima omogućavaju život u miru i dovoljnom stepenu slobode. 

Bošnjacima previše dva člana Predsjedništva, ali premalo jedan

Pa ipak ni ustavna struktura FBiH nije trajna u apsolutnom smislu, jer nije posve jednaka onoj iz 1994. Federacija je evoluirala. Najvažnija promjena desila se, kada je 2001, također intervencijom OHR-a, princip paritetne zastupljenosti u Vladi zamijenjen principom proporcionalne zastupljenosti. 

Naime, do 2000, u Vladi Federacije je, uz jednog srpskog, bilo po 11 bošnjačkih i hrvatskih članova (ministara i zamjenika), a nakon Petritschevih amandmana Vladu Federacije čini 9 bošnjačkih, 5 hrvatskih i 3 srpska ministra. I svi žive s time, iako niko nije posve zadovoljan. Umjesto nekadašnjih pola-pola, omjer je takav da trenutno Trojka ima 65%, a HDZ i HDZ 1990 - 35 % ministara.

Bošnjaci koji čine 70 % stanovništva Federacije su nezadovoljni zato što nemaju svu vlast, po osnovu građanskog principa. A Hrvati, koji čine 22,5 % stanovništva, nezadovoljni su zato što nemaju pola Vlade, po osnovu pariteta. Ali niko nije pretjerano nezadovoljan proporcionalnom zastupljenošću kao srednjim rješenjem; obje strane su naučile živjeti s takvom distribucijom vlasti. 

Navedeni model proporcionalne zastupljenosti bi mogao smiriti odnose i na državnom nivou. Hrvati su nezadovoljni, jer im nije zagarantirana zastupljenost u Predsjedništvu. S druge strane, Bošnjaci su nezadovoljni, jer se osjećaju podzastupljeni na državnom nivou, gdje, premda čine 50 % stanovništva, imaju samo 33% udjela u Vijeću ministara, Domu naroda BiH, na čelnim mjestima agencija itd.

Jednostavnije kazano, Bošnjacima su previše dva člana Predsjedništva, ali im je premalo jedan. Baš kao što im bilo previše svih šest ministara iz Federacije u državnoj vladi, ali im je premalo tri. Bilo bi im previše 66 % direktorskih pozicija u agencijama (OSA-i, SIPA-i itd), jer ne čine 66 % stanovništva, već 50 %; ali im je iz navedenog razloga premalo 33 % tih bitnih pozicija. Riječju, paritetna distribucija vlasti na državnom nivou je opterećenje, koje bošnjački korpus ne prihvata, a što, koristeći se mogućnošću koju otvara Ustav, najvidljivije izražava na izborima za Predsjedništvo.

U deklaraciji, koju je HNV usvojilo 1994, navodi se da se unutrašnje uređenje mora temeljiti na “ravnopravnosti naroda izraženoj putem paritetne vlasti na državnoj razini, odnosnoj proporcionalne na nižim razinama”. Tako je sada (sa izuzetkom Predsjedništva).

Ako ova formula odgovara stanju u kojem sva tri naroda čine približno trećinu stanovništva, kao što je to bio slučaj u 20. stoljeću, pitanje je odgovara li novonastalom stanju u 21. stoljeću, gdje po prvi put u novijoj historiji jedan narod čini više od polovine stanovništva. Bez želje da zatvaram prostor za raspravu, primijetit ću samo da se hrvatske frustracije izazvane nezastupljenošću u Predsjedništvu ne mogu uklanjati odvojeno od uklanjanja bošnjačkih frustracija izazvanih podzastupljenošću na državnom nivou generalno. 

Vjera u Krista i vjera u državu

Na koncu, kada pitamo da li je duh razumne hrvatske nacionalne politike, dakle duh Ive Komšića, Ivana Markešića i Damjana Vlašića nadvladao u HDZ-u, odgovor ne može biti potvrdan ili bar ne u cijelosti. Jer, iako veli da ne teži preustroju BiH, Čović redovno proslavlja godišnjice Herceg-Bosne, umjesto da je se odrekne kao štetne zablude i nedvosmisleno se udalji od zločina koji su joj u temelju. A upravo bi se, smatra Ivo Komšić, priznanjem zločina riješio problem Hrvata u vezi s Predsjedništvom.

“Priznavanjem zločina”, veli Komšić, “i pokajanjem Hrvati se dovode u isti položaj s Bošnjacima. Njihove žrtve postaju i naše žrtve, u žrtvama i njihovoj sudbini je jedino moguće postići jednakost; inače nismo ni jednaki ni ravnopravni. Tek kada uz žrtve postanemo jednaki možemo biti jednaki kao ljudi, možemo biti kao narod jednaki s onima koji su podnijeli žrtve. Iz te jednakosti tek možemo postići političku jednakost.”

Ali ovaj Komšićev nalaz previše je u duhu Kristove vjere. Ekstremni nacionalizam protiv kojeg se čitav život bori davno se odrekao vjere. Ili, kako na jednom mjestu veli zapovjednik HVO-a, nedavno preminuli general Ante Roso: “Crkva je nama folklor ali prvo je vjerovanje država sada.” Krajnji nacionalizam, koji ide do toga da postavi državu na mjesto Boga, ne može razumjeti ovo o čemu Komšić govori.