Njihov razvoj trajao je desetljećima, ciljeve programa nisu ispunili, umjesto 32 broda u klasi na kraju su dovršena samo tri, a sve zajedno američke su porezne obveznike koštali više od 24 milijarde eura. Ovako bi se, ukratko, mogla sumirati američka klasa razarača Zumwalt.

U samoj ideji o tom tipu brodova američka mornarica zapravo se nije mogla dogovoriti što točno želi od tih brodova, a kad je konačno došlo do trenutka u kojem su trebali krenuti u masovniju proizvodnju koja bi omogućila i razvoj niza novih tehnologija, program je naprasno srezan.

O razaračima klase Zumwalt, njihovim nedostacima i (rijetkim) prednostima, ali i nešto drugačijoj ulozi koju će ubuduće imati u Ratnoj mornarici SAD-a u novoj epizodi podcasta Prva linija govori Matija Blaće, kreator sadržaja na YouTube kanalu Codex Militaria.

- Ovi razarači su primjer svega najgoreg u američkoj vojnoj nabavi, komprimirano u jedan projekt. Klasa Zumwalt je kulminacija pogrešno postavljenih zahtjeva i pogrešno postavljenog razvoja projekta, što je rezultiralo brodom koji je gotovo neiskoristiv u modernom okruženju, sumira Blaće.

Početke ove klase, prema većini analitičara, treba tražiti u ratnim igrama koje je američka mornarica simulirala tijekom 1990-ih godina. Blaće dodaje da su prve lekcije o ulozi razrača i bojnih brodova Amerikanci dobili još tijekom Drugog svjetskog rata i borbi na Pacifiku, kada se shvatilo koliko je važna njihova potpora pri iskrcavanju trupa.

- Ali da, tijekom ratnih igrara 90-ih godina shvatilo se da vojska treba brodove za potporu na kopnu, a kojih umirovljenjem klase Iowa, barem što se tiče topničke paljbe, praktički više nije bilo. Shvatilo se tada da ta nova potpora mogu biti ćelije za vertikalno lansiranje projektila poput Tomahawka, a koje se u velikom broju može ugraditi na brodove. To je usmjerilo razvoj čitave mornarice. No, i dalje se nije odustalo od razvoja topova, budući da su Tomahawci bili na samom početku. Pokušalo se u nekoliko programa dobiti dodatan domet tih topova, tri takva programa bila su neuspješna, a 90-ih se onda konačno krenulo u program razarača za 21. stoljeće, govori naš sugovornik.

Riječ je o programima DD-21 i nasljedno na njega, DD(X), a koji su u neku rugu onda trebali preuzeti tu ulogu vatrene potpore koju su imali umirovljeni bojni brodovi i razarači. Ideja je bila odbiti modernije, automatiziranije i bolje naoružane brodove od onih koji su bili specifični za to doba.

- Program DD(X) dao je Zumwalta kakvog danas znamo, a koji se temeljio na velikom broju okomitih ćelija za lansiranje projektila. Konačno, projekt je odobren 2004., a iako je u staru trebao ispuniti tu vrlo specifičnu ulogu potpore, ali se ozkazivanjem drugih programa taj broj uloga naglo povećao. Postao je višenamjenski brod, a to je podiglo njegivu kompleksnost i cijenu.

I vrlo brzo, u skladu s nerelanim željama od nove klase, broj planiranih brodova je do 2008. s 32 smanjen na samo tri, a mornarica se vratila naručivanju novih brodova iz starije klase Arleigh Burke.

- To je rezultat dvije stvari - proračuna koji je bio fiksiran i promjene uloge mornarice. Iran je tada dobio protubrodske krstareće rakete kojima može prijetiti brodovima, krenuo je uspon kineske morrnarice i shvatilo se da se vraća i ta uloga borbe brodova na otvorenom moru. Također, uvidjelo se i koliko je važna protuzračna uloga, što za preživljavanje, što za ispunjavanje misija, govori Blaće.

Na kraju se ukupna cijena programa popela na minimalno 22,5 milijarde dolara - neki kažu i bliže 25 milijardi. To je cijena za koju se može nabaviti gotovo tri nosača aviona britanske klase Queen Elizabeth. Razloga za rast cijene je mnogo, ali jedan od ključnih je razvoj novih tehnologija koji uopće nije priveden kraju.

- Kako je bilo očito da će neki sustav probiti proračun, tako je zamijenjen manjom i jeftinijom alternativom. Na kraju je brod svejedno bio skup, ali nije ni isounio uloge koje su se od njega očekivale, koji nije dao odgovarajuću protuvrijednost. Trenutno imamo samo dva trupa u moru (USS zumwal i USS Michael Monsoor) koji su donekle sposobni izdržavati misije, a treći se još čeka (USS Lyndon B. Johnson).

Kad se pogledaju same dimenzije broda (gotovo 183 metra dužine, 24.6 širine, istisnina od skoro 16.000 tona), postavlja se pitanje nije li brod zapravo bliži krstarici, a ne razaraču. A pritom još i izgleda kao nešto čime bi plovio Dart Vader, duhovito je primijetio jedan analitičar.

- Taj njegov stealth, slabija vidljivost za radare, ključni je i razlog za njegov dizaj i posljedično veličinu. Riječ je o takozvanom Tumblehome dizajnu u kojem nagib trupa ide prema unutra. Ovdje se čitav brod željelo učiniti čim manjim, oblik trupa takav je da radarske zrake odbija uvis, korišteni su kompozitni materijali, ima niz elektronskih protumjera, hladi ispuste iz broda za što manji termalni otisak, ima i manji akustični otisak zbog novog pogona i tako dalje. Goviri se da ima između 50 i 100 puta manji radarski otisak od razrača klase Arleigh Burke, što znači da se na većini dometa pokazuje kao kočarica od dvadesetak metara. Sakriti ga ne možete, to je brod od skoro 200 metara, ali možete mu smanjiti vidljivost.

(Jutarnji list)