Piše: Tomislav KLAUŠKI (24sata)

Ruski dronovi pogodili su jučer i sravnili sa zemljom dječji vrtić u Harkiv, drugom po veličini gradu u Ukrajini.

Istoga dana Zoran Milanović pronašao je način da uperi prst krivnje u Europsku uniju i Zapad, te da ponovno zaobiđe i prešuti bilo kakvu odgovornost Rusije za agresiju na Ukrajinu.

U svom izlaganju na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike o globalnim izazovima i političkom okruženju predsjednik Republike samo je na dva mjesta spomenuo Rusiju, niti jednom u negativnom kontekstu, a u više navrata kritizirao je Europsku uniju da je kriva za rat, za produljenje rata, za huškanje na rat i za onemogućavanje postizanja mira.

Pa je tako kritizirao "briljantne stratege Zapada koji su uspjeli napraviti neostvarivo, spojiti Rusiju i Kinu", optužio zapadne države da se njihovo ponašanje prema ratu u Ukrajini "ne može podvesti pod racionalno ponašanje" i pitao "smiju li se zalagati za neki rat i otpor kada tamo ginu tisuće i tisuće ljudi koji nisu tvoji".

Dok su ruski dronovi pokušali ubiti ukrajinsku djecu.

Vrhunac cinizma

Milanovićevo pitanje "smije li se zalagati za neki rat i otpor" u trenutku kad ruski agresor ne odustaje od uništenja, bombardiranja, genocidnih napada sa željom da se Ukrajina izbriše s mape, vrhunac je političkog, pa i ljudskog cinizma.

Europa, po Milanoviću, ne bi se trebala zalagati za otpor Ukrajine ruskoj agresiji i želji za okupacijom teritorija.

I nije Milanović stao na tome.

Ponovno se zalagao za razgovor "s drugom stranom". "Idemo vidjeti koji su njihovi demoni i strahovi", kazao je u obraćanju studentima. "Ne kažem da su to neki dragi ljudi, ali idemo razgovarati kao što su razgovarali Sovjeti i Amerikanci u Hladnom ratu. Pa čak su se i dogovarali o ograničenju".

Kao da Zapad nije i predugo razgovarao s Rusijom dok se ona pripremala za agresiju. I kao da Rusija uporno ne odbija mirovne pregovore, pozive na razgovore i prekid vatre.

Demonske ambicije

Umjesto da se zalaže za otpor "demonskim" ambicijama Putinove Rusije, Milanović pokazuje razumijevanje prema njezinim "demonima i strahovima".

I onda ponovno napada Europsku uniju.

Optužio je Europu da "što iz mržnje, što iz jala prema Orbanu", ne želi da se dogodi sastanak Putina i Trumpa u Budimpešti, te da se "rat koji uništava Ukrajinu nastavi".

"Kako normalan čovjek može biti protiv tog sastanka", pita se Milanović. "Cijela Europa, a sad i Hrvatska, željela je rasturiti taj sastanak kako do njega ne bi došlo".

I opet, nije optužio Rusiju zbog nastavka agresije, niti je pozvao Rusiju da prestane s ratom i povuče se iz Ukrajine. Umjesto toga, Milanović je optužio Europu - od svih strana u sukobu - da želi nastavak rata u Ukrajini.

Nije, međutim, spomenuo koji se zahtjevi stavljaju pred Ukrajinu u ovim razgovorima Putina i Trumpa: predaja okupiranog teritorija, zaustavljanje naoružavanja, pa i kapitulacija.

Od Rusije se ne traži ništa osim prekida vatre. I čak ni to Rusija nije spremna ispuniti. Niti je to učinila ni u jednoj fazi agresije u Ukrajini.

Zašto ne apelira na Rusiju

Milanović je zabrinut zbog činjenice da ginu tisuće ljudi u Ukrajini. Zašto nije pozvao Rusiju da prestane s ubijanjem?

Milanović se predstavlja kao mirotvorac, racionalan, čak i moralan državnik, koji ispituje sve moguće puteve prema mirnom rješenju, kao pacifist koji je za pregovore, a protiv naoružavanja Ukrajine i pripremanja Europe za moguću rusku agresiju na članice Europske unije.

Međutim, to je politika koja ide u prilog upravo Rusiji. Ona želi pasivnost Europe, kakvu je pokazivala proteklih godina. Želi razbijanje solidarnosti Zapada, kakvu provode Viktor Orban, Robert Fico i Zoran Milanović svojim protivljenjem proširenja NATO saveza, odbijanjem vojne pomoći Ukrajini, pa i maksimom da se treba distancirati i izolirati od ovog rata.

Europa je, po Milanoviću, kriva za početak ukrajinskog rata, nastavak rata i za razbijanje mirovnih pregovora, a ne Vladimir Putin i Rusija. S genocidnim ratnim zločincem Putinom treba razgovarati o njegovim "demonima i strahovima", treba imati razumijevanje prema njegovim postupcima jer su, eto, izazvani ponašanjem Zapada.

Ili ponašanjem Ukrajine koja još nije kapitulirala.

Ili ponašanjem Europe koja pomaže Ukrajini u otporu ruskoj agresiji.

Milanović više vodi računa o osjećajima diktatora, zločinaca i silnika, nego o njihovim žrtvama.

Dok se istodobno poziva na moralnost politike i moralni okvir "pri odlučivanju o podršci oružanim sukobima i za plašenje populacije ratnim scenarijima".

Nemoralnost politike

Milanović veću žestinu i odlučnost, pa i moralnost, demonstrira u vezi rata u Gazi, gdje staje na stranu Palestine nasuprot izraelskom genocidnom ratu, dok istodobno tu žestinu i moralnost zanemaruje u ratu na europskom teritoriju.

Moralnost bi se trebala očitovati u pomoći žrtvi agresije i otporu ruskom genocidnom i agresorskom ratu, a ne u podilaženju tom agresoru, udovoljavanju njegovim ambicijama i pokazivanjem razumijevanja njegovim osjećajima i ciljevima.

Taj aspekt moralnosti Milanović je prigodno zaboravio. Opet.