Kada visoki predstavnik u svom izvještaju Vijeću sigurnosti počne govoriti o “potrebi ublažavanja zabrane raspolaganja državnom imovinom”, jasno je da se ne priprema nikakva reforma, već teren za legalizaciju otimačine. I to ne bilo kakve, nego one najopasnije otimačina državne imovine upakovana u diplomatske fraze i ekonomske izgovore.

Christian Schmidt je u izvještaju priznao da zabrana raspolaganja državnom imovinom “stavlja one koji poštuju odluke Ustavnog suda u nepovoljan položaj”. Time je, svjesno ili nesvjesno, otvorio vrata pogrešnoj interpretaciji da bi “ravnotežu” trebalo uspostaviti ne jačanjem vladavine prava, već slabljenjem države. Da se razumijemo niko u ovoj zemlji ne spori da je postojeći zastoj problem. Ali rješenje tog problema ne može biti nagrađivanje onih koji krše Ustav, ili da budem direktniji secesionističkih snaga koje rade na rušenju Bosne i Hercegovine, nego konačno sankcionisanje tih kršenja.

I sad dolazimo do ključne tačke. Schmidt, prema informacijama Agencije Patria ovaj novi pravac djelovanja nije izmislio sam. Navodno je dogovoren s dijelom aktuelne vlasti u Federaciji, tačnije s premijerom i liderom SDP-a Nerminom Nikšićem.

Dakle, dok se s jedne strane Dodik otvoreno hvali da će “riješiti pitanje imovine bez Sarajeva”, s druge strane Schmidt i Nikšić traže način da mu upravo to olakšaju — kroz zakonske “dopune” koje bi, kako kažu, “ublažile zabranu i omogućile razvojne projekte”.

Zvuči fino, zar ne? “Razvojni projekti”. U praksi legalizacija svega onoga što je u Republici spskoj već oteto. Jer ako jednom dopustiš da se državna imovina rasprodaje onda si se odrekao države. To nije ekonomski balans, to je pravni samoubistvo.

Schmidt u izvještaju navodi da Federacija trpi više ekonomske štete jer se više pridržava zabrane. Pa čija je to odgovornost, gospodine Schmidte? Nisu li međunarodni faktori i pravosuđe dužni osigurati da se odluke Ustavnog suda provode na cijeloj teritoriji države? Ako Rs ne poštuje odluku, to nije argument da je ublažimo — to je dokaz da ne radite svoj posao!

Zamislite logiku jedan dio države krši Ustav, drugi poštuje, i onda kaznite državu. To je moralni i pravni apsurd. A ako se pri tome pozivate na ekonomske posljedice, onda više ne govorimo o zaštiti mira i ustavnosti nego o podjeli države, jer upravo zbog te državne imovine, koja je u suštini teritorija, Bosna i Hercegovina se branila od dvostruke agresije.

Zašto Nikšić uopće ulazi u ovu priču? Dva su ključna razloga. Prvi, Nikšić je okružen grupom opasnih i ozbiljnih sivih eminencija, tajkuna koji već drugi put vladavinu SDP-a u entitetu FBiH koriste za privatno bogaćenje. A ono što se prema izvorima Patrije navodi u SDP-ovom prijedlog izmjena i dopuna Zakona o zabrani raspolganja državnom imovinom ide direktno njima u korist, jer će u slučaju usvajanja takvog zakona, Nikšić moći da im pod povoljnim uvjetima omogući “investicije” na nekada državnoj imovini.

Drugi razlog je snishodljivost Nikšića prema HDZ-u, a Draganu Čoviću treba upravo ovakav zakon, da komotno završi rasparčavanje državne imovine u Hercegovini. Od Dretelja pa dalje…

Dodik i Čović — spremni i nasmijani

Ako iko likuje nad ovom situacijom, to su Milorad Dodik i Dragan Čović. Oni ne moraju ni pisati zakone — dovoljno je da ih neko u Sarajevu potpiše umjesto njih. Dodik godinama vodi kampanju otimanja državne imovine. Čović, s druge strane, tiho, ali uporno, preuzima kontrolu nad imovinom u dijelovima Federacije pod dominacijom HDZ-a.

I sada, kada Schmidt i Nikšić najavljuju “ublažavanje zabrane”, njima su vrata širom otvorena. To je njihov san, legalan okvir za secesionističke akcije, a uz to će i oni moći nahraniti apetita svojih tajkuna.

Ako Bosna i Hercegovina izgubi pravni mehanizam kontrole nad državnom imovinom, izgubit će teritorijalni identitet. Jer državna imovina nije apstraktan pojam — to su zemljišta, rijeke, šume, zgrade, strateški resursi. To je teritorija. A država bez teritorije postaje fikcija.

Schmidt sada pokušava “ublažiti” odluke OHR-a, kada je OHR zabranio svako raspolaganje državnom imovinom dok ne bude donesen državni zakon. Ako sada taj okvir razvodni, to znači da će entiteti i lokalne vlasti moći upravljati državnim resursima bez državnog nadzora. Drugim riječima — legalna secesija.

Nema dileme otpor mora biti jasan, glasan i institucionalan. Građani, akademska zajednica, pravnici, političke stranke koje još imaju trunku državotvornosti moraju reagovati. Ne smijemo dopustiti da se ovakve odluke guraju u tišini.
Bosna i Hercegovina ne može biti taoc kompromisa koji vode njenom nestanku. Ne moramo čekati nove granate da bismo izgubili državu dovoljno je nekoliko zakonskih izmjena koje će u tišini izbrisati njene temelje. To je suština ove priče. I zato, ako iko misli da će građani Bosne i Hercegovine šutke gledati kako im se zemlja rastura pod parolom “ekonomskog rasterećenja” – vara se.

Ova zemlja je preživjela agresiju, embargo, izdaje i podjele. Preživjet će i ovu fazu — ali samo ako se probudi na vrijeme. Jer istorija nas uče državu ne ruše samo oni koji je mrze. Ruše je i oni koji šute dok se to događa.

Zato ne smijemo šutiti, moramo iskoristiti sva dozvoljena sredstva. A ako akteri ove priče nastave s legalizacijom podjele Bosne i Hercegovine i nedozovljena nisu na odmet. Jednom smo je odbranili od agresije, a plan koji je iznio Schmidt znak je da moramo biti spremni braniti je ponovo, šta god to podrazumijevalo.