Prošle godine umnožili su se izvještaji o Izraelcima koji kupuju zemlju i nekretnine širom Republike Kipar, članice EU. Iako su brojke i dalje skromne, tempo akvizicija se ubrzao. Neki tumače ovaj val kao simptom slabljenja izraelske slike o sebi kao “najsigurnijem mjestu za Jevreje”.

Drugi to vide kao nusprodukt promjenjive geopolitičke arhitekture istočnog Mediterana, u kojoj Kipar zauzima kritično čvorište širenja pomorske vizije izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, piše The Cradle, prenosi Bosna.hr.

Nova granica

Kipar, treće po veličini ostrvo Mediterana, podijeljen je od 1974. godine, na sjeverni u kojom je uspostavljena Turska Republika Sjeverni Kipar (TRSC). Oko 400.000 kiparskih Turaka naseljava taj dio pod pokroviteljstvom Ankare, dok međunarodno priznata južna grčko-kiparska Republika – dom za 1,3 miliona ljudi – sada ima sve više obala prekrivenih nekretninama u vlasništvu Izraelaca.

Sama statistika prikriva širi obrazac. Prema podacima Kiparskog revizorskog tijela, kupci izvan Evrope u proteklih pet godina dolazili su prvenstveno iz Libana (16 posto), Kine (16 posto), Rusije (14 posto) i Izraela (10 posto).

U međuvremenu, jevrejska zajednica na Kipru sa samo nekoliko stotina prije dvije decenije proširila se na otprilike 15.000 ljudi. 2003. godine bilo je između 300 i 400 ljudi, a 2018. godine taj broj porastao je na oko 3.500, što je skroman, ali simbolično snažan rast potaknut trima krizama: COVID-19, previranjima oko reforme pravosuđa u Izraelu i ratom u Gazi.

Ipak, ovaj migracijski val odražava širi preokret: rastući broj Izraelaca koji napuštaju zemlju. Istraživački i informativni centar Knesseta izvijestio je da je oko 145.900 ljudi emigriralo između 2020. i 2024. godine – trend koji je Yedioth Ahronoth povezao s posljedicama 7. oktobra, upozoravajući na “strateške rizike”.

Teodosis Pipis, istraživač u Centru za međunarodne strateške studije i analize (KEDISA) u Atini, u članku pod naslovom „Izraelsko širenje u EU preko Kipra“ poredi stvarnost današnje Larnake sa gradom Haifom 1920-ih. On kaže da su „velika ulaganja u obalne gradove poput Haife dovela do ekonomske kontrole Palestine“. Pipis objašnjava da je Haifa bila rijetko naseljen lučki grad sličan današnjoj Larnaki, ali nakon proglašenja Države Izrael i protjerivanja Palestinaca iz njihovih domova, jevrejski doseljenici postali su većina u Haifi.

Izraelsko „dvorište na Kipru“

Iza statistike leži zabrinjavajući obrazac. Formiranje ekskluzivnih izraelskih enklava, posebno oko Larnake. Izvještaji primjećuju da su „lokalni stanovnici istisnuti”. Infrastruktura – sinagoge, košer supermarketi, privatne škole se brzo grade, „isti obrazac kolonijalnih naselja koji se koristio na Zapadnoj obali sada se čini da se ukorijenjuje na mjestima poput Pile i Limassola.“

Ono što je posebno zabrinjavajuće je da „mnogi od ovih doseljenika nisu razočarani liberali, već okorjeli cionisti i dobro opremljeni.“

U junu je glasnogovornik Progresivne stranke radnog naroda (AKEL), Stefanos Stefanou, rekao: „Oni grade cionističke škole, sinagoge, zatvorene enklave… Izrael priprema dvorište na Kipru, i to ne može a da ne oglasi uzbunu za nas.“

Hasidski pokret Chabad, lokalno poznat kao Chabad, osnovao je prvo službeno jevrejsko bogosluženje na Kipru 2005. godine u blizini Larnake – prvo na otoku u posljednjih nekoliko stoljeća. Danas upravlja sa šest sinagoga – pod vodstvom glavnog rabina Ze'eva Raskina.

Historijski gledano, Kipar je bio dio ranih cionističkih kolonizacijskih programa. Izvještaj američkog State Departmenta navodi da je “početkom 20. stoljeća na Kipru bilo otprilike 100 Jevreja. Nakon uspona nacizma 1933. godine, stotine evropskih Jevreja pobjeglo je na Kipar, koji je u to vrijeme bio britanska kolonija.”

Otac modernog cionizma, Theodor Herzl, i sam je jednom promovirao “kiparsku opciju” kao prednost u pregovorima za Palestinu. Tokom Trećeg cionističkog kongresa 1899. godine, delegat David Tricht tvrdio je da je “Kipar najpogodnija lokacija – neprivlačna Evropljanima, a opet blizu Zemlje Izraela.”

Tricht je rekao: „Jevreji ne bi trebali tražiti utočište u zemljama povoljnim za naseljavanje Evrope, jer bi naišli na otpor u svakoj takvoj zemlji. Također neće moći efikasno da se nasele u tropskim regijama. S obzirom na ove uslove, Kipar je najpogodnija lokacija za naseljavanje Jevreja.“

Oko dva mjeseca kasnije, Herzl je napisao: „S obzirom na to da osmanska vlada ne pokazuje sklonost ka postizanju sporazuma s nama, neki se žele okrenuti ovom ostrvu, koje je pod britanskom kontrolom i na koje bismo mogli ući u bilo kojem trenutku.”

Godine 1902., Herzl je podnio pisane dokaze Britanskom parlamentarnom odboru za imigraciju stranaca i distribuirao pamflet u kojem je opisao kako bi se migracija Jevreja u Englesku i SAD mogla ublažiti promovisanjem projekata kolonizacije, uključujući i jedan na Kipru.

Iste godine, razgovarao je i o prijedlozima naseljavanja s britanskim sekretarom za kolonije Josephom Chamberlainom, spominjući ostrvo kao moguću lokaciju za jevrejsku kolonizaciju, te da će se „muslimani iseliti, Grci će rado prodati svoju zemlju po dobroj cijeni i migrirati u Atinu ili Krit.”

Sigurno utočište ili strateška ispostava?

„Historijsko jevrejsko prisustvo“ na Kipru ostalo je marginalno do početka 21. vijeka, ali nedavni događaji su katalizirali dramatičnu promjenu. Junski rat s Iranom i eskalacija regionalnih tenzija prošlog ljeta ubrzali su izraelske kupovine, posebno u primorskim gradovima.

Na vrhuncu sukoba, kiparska platforma za nekretnine izvijestila je da „Izraelci aktivno kontaktiraju svoje agente, izražavajući zabrinutost i nestrpljenje zbog obustave zračnog prometa. Mnogi od njih otvoreno kažu: ‘Želimo kući’, misleći na Kipar.“

Platforma je dodala da „mnogi izraelski građani Kipar smatraju sigurnom i stabilnom alternativom, pogodnom i za privremeni boravak i za dugoročna ulaganja. Za mnoge od njih Kipar je postao ‘drugi dom’.“

Ipak, kiparski političari upozoravaju na zamagljene mreže vlasništva. Rupe u zakonu omogućavaju kompanijama da zaobiđu ograničenja na dvije nekretnine za državljane zemalja izvan EU.

Greek Herald je od tada ponovio strahove od „demografskog inženjeringa“ i upozorio da ako se takve „promjene nastave nekontrolisano, mogu dovesti do nepovratnog gubitka drevnog helenskog identiteta“.

Bez obzira na motive izraelskih migranata, oni ulaze u zemlju obilježenu traumom i žestokim nacionalizmom. Kiprani, iako gostoljubivi prema turistima, i dalje su progonjeni vlastitom podjelom. Mnogi simpatiziraju Gazu i ogorčeni su zbog korištenja britanskih vojnih baza za izraelske ratove. Ispod pristojnog suživota, tinja sumnja.

Mediteranski luk

Glavni rabin Raskin opisao je Kipar kao izraelska “stražnja vrata”. Prema Yonatanu Branderu iz Instituta za istraživanje mira u Oslu (PRIO), autoru rada iz 2022. godine “Strateško prijateljstvo: Izraelske percepcije odnosa Izrael-Kipar”, izraelski kreatori politike smatraju veze s Nikozijom “temeljem regionalnog poretka koji su zainteresirani oblikovati i očuvati”.

Dva smjera sada definiraju izraelsku politiku na otoku. Prvo, Netanyahu zamišlja Kipar kao dio novog geopolitičkog bloka koji povezuje Izrael s Evropom i mediteranskom energetskom mrežom. Spremnost Nikozije da bude domaćin razgovora o obnovi Gaze naglašava njenu rastuću diplomatsku ulogu. Kipar pruža geografsku dubinu, zračno-morski koridor i glas EU prijateljski nastrojen prema ambicijama Tel Aviva.

Drugo, produbljivanje izraelskog ekonomskog i institucionalnog učvršćivanja riskira da Kipar transformira u podređenu zavisnost, a ne u ravnopravnog partnera. Ankara je već postala oprezna, smatrajući ovaj savez drugom izraelskom granicom duž svoje periferije, koja dopunjuje njenu indirektnu granicu u Siriji.

Od 2010-ih, saradnja između Izraela i Kipra postala je geopolitička konstanta. Učešće Nikozije u istraživanje plina u istočnom Mediteranu, potkrijepljeno podrškom Washingtona, Rijada i Abu Dhabija, okrenulo je Kipar protiv Ankare. Izvještaji iz prošle godine ukazivali su na to da je Izrael isporučio tri pošiljke sistema protivzračne odbrane Barak MX na Kipar – događaj za koji su turski mediji upozorili da bi mogao destabilizirati regiju.

Zabrinutost se produbila nakon što je Cyprus Mail izvijestio da „neuspjeh vlade da demantuje izvještaje o prisustvu izraelskog sigurnosnog osoblja na perimetru ograde aerodroma Larnaka i u tornju za kontrolu zračnog prometa sugerira da su izvještaji tačni i da je Republika predala sigurnost svog glavnog aerodroma sigurnosnim snagama druge države.“

Obavještajni podaci, baze i upozorenja

Više regionalnih izvora tvrdi da se Izrael sada oslanja na Kipar za obavještajne podatke i operativnu logistiku u Levantu. Saradnja navodno uključuje transfer tehnologije nadzora, izvoz špijunskog softvera preko kiparskih pravnih subjekata i uspostavljanje „zajedničkih obavještajnih kanala za ciljanje Irana i Osovine otpora“, prema iranskim akademicima. Ove mreže, tvrde oni, omogućavaju Izraelu da „koristi Kipar kao poligon za simuliranje potencijalnih budućih sukoba s Hezbollahom i Iranom, ometanje logističkih ruta Osovine otpora i ciljanje iranskih brodova u blizini ostrva.“

Upravo na to je upozorio generalni sekretar Hassan Nasrallah prošlog juna, obraćajući se kiparskoj vladi. Rekao je da bi „otvaranje kiparskih aerodroma i baza izraelskom neprijatelju za ciljanje Libanona značilo da je kiparska vlada dio rata i da će se otpor s tim nositi kao s dijelom rata.“

Dva mjeseca kasnije, jedan bivši kiparski ambasador u Izraelu rekao je za Media Line da ovi topli odnosi „nisu došli na štetu naših drugih prijatelja u regiji“, dodajući da „vjerujemo da bi Izrael trebao biti integriran u regiju, a Kipar može igrati ulogu mosta u tome jer imamo podjednako dobre odnose sa svima. Po našem mišljenju, razvijanje ovog odnosa s Izraelom ne znači da moramo žrtvovati druge odnose.“

Netanyahu je lično njegovao ovu transformaciju. Tokom svoje posjete Nikoziji u septembru 2023. godine, izjavio je da dvije nacije „imaju divno prijateljstvo“, tvrdeći da je „zapadna civilizacija rezultat spajanja grčke kulture i judaizma“. Jedva mjesec dana kasnije, Izrael je započeo razorni rat protiv Gaze nakon Operacije poplava Al-Aksa.

Nova Haifa

U to vrijeme, Haaretz je primijetio da kiparski posmatrači „kažu da ključ poboljšanja odnosa leži u tim zajedničkim interesima – među njima, onome što se naziva „podjela mora i njegovih blaga“ između dvije zemlje (Libanon je skriveni partner u ovome) – i u uvjerenju da će se dobri odnosi Izraela s Washingtonom magično prenijeti na ostrvo.“

Danas se paralelni razvoj događaja odvija u Libanu, gdje Vijeće ministara raspravlja o sporazumu o pomorskoj granici s Kiprom, usred upozorenja da bi to moglo koštati Libanon oko 5.000 kvadratnih kilometara pomorskih prava, što odražava pritisak SAD-a da uskladi interese u istočnom Mediteranu s izraelskim prioritetima.

Pitanje koje se sada postavlja za Kiprane i širu regiju je da li ovi zajednički interesi donose prosperitet ili opasnost. Dok novi doseljenici postavljaju svoje zastave i ideologiju na ostrvo koje je dugo bilo obilježeno podjelom, Kipar rizikuje da postane još jedna Haifa.