Piše: Dragan BURSAĆ / Radiosarajevo.ba

Gledajući nedavni podcast s Ivicom Puljićem kod odličnog Borisa Breze, čovjek može pomisliti da je riječ o još jednoj benignoj, novinarskoj analizi o "demokratizaciji i borbi protiv nacionalizma". Dakle, priča u klasičnom novinarskom ključu.

Ali, da li je to baš tako? Jer čim se malo ogrebe po površini, vidi se da nije riječ o demokratizaciji – nego o sofisticiranom narativu tihe disolucije Bosne i Hercegovine. Čini se da je ovo samo paradigma, jedan od brojnih javnih glasova koji, svjesno ili ne, učestvuju u normalizaciji koncepta koji Bosnu i Hercegovinu svodi na etnički mozaik bez državne cjeline.

Rebrendirani "treći entitet"

Ono što se nekad zvalo "treći entitet", danas dolazi u novom ruhu – kao "novi društveni dogovor", "ravnopravnost Hrvata" ili "prava konstitutivnih naroda". Ili, kako bi to rekao, Dragan Čović ovih dana, stvaranje "konsocijacijskog ambijenta"...

Sve zvuči onako lijepo, civilizirano, europski, pomirljivo i uljuđeno. A zapravo znači jedno: etničko prekrajanje države i bandažiranje etno-nacionalih, da ne kažem entitetskih šavova.

U tom okviru, novinari, analitičari i "nezavisni" komentatori postaju ključni prenosnici jedne sublimirane poruke. Oni nisu nacionalisti, ne nikako-oni su, naprotiv, "demokrate" koje vam sa smirenim glasom objašnjavaju da Bosna mora da se "redefiniše". Da se, eto, nekako dogovorimo - "kao ljudi". Ali se nikad ne kaže – dogovorimo se kao građani. Jer građanin je suštastveni neprijatelj etnonacionalizma.

Heritage fondacija i bosanska formula: etničko kao demokratsko

U podcastu se, gotovo usput, spominju organizacije poput Heritage fondacije, prikazane kao neutralni američki think tankovi. U stvarnosti, riječ je o strukturama koje godinama artikuliraju konzervativne, desničarske interese – a u kontekstu BiH to znači podršku konceptu "Bosna cijela na tri dijela". Zasad.

Dakle, isti onaj jezik koji Milorad Dodik koristi u Banjaluci i Dragan Čović u Mostaru, sada dolazi s "Washingtonskim akcentom". To nije slučajnost. To je metod.

Tako se ideja etničkog razbijanja BiH više ne izgovara uz galamu i prijetnje, već kroz pojmove poput "demokratizacije", "pluralizma" i "legitimnog predstavljanja", "atmosfere", "ozračja"... Drugim riječima: podjela zemlje u ime demokratije.

Komšić kao višak demokratije

Posebno zanimljiv detalj jeste Puljićeva konstatacija da je Željko Komšić "priča za kafića". Ova rečenica, naizgled banalna, otkriva sve.

Jer ako je čovjek koji je četiri puta demokratski izabran od građana "priča za kafića", šta onda postaje sama demokratija i kakvi su to onda građani? Pijana dosjetka u birtiji?! Viška stvar koja se ne uklapa u etnički koncept? U tom narativu, Komšić je višak – jer ne pristaje da bude etnička fusnota. I na stranu on kao on, kao ličnost-Komšić je simbol građanske volje, a to je najveća prijetnja svakom planu o "novom dogovoru".

Puljić, naravno, ima pravo na mišljenje. Ali kad se mišljenje oblikuje kroz medijsku matricu koja već godinama ponavlja iste fraze o "neravnopravnosti Hrvata" i "ugroženosti hrvatskog naroda", i kad je to mišljene identično onom HDZ-ovskom stavu Dragana Čovića onda to više nije analiza, to je distribucija ideologije.

"Formalno, upravo ako imamo svoj treći entitet, imamo genijalan način da zaštitimo svakog Hrvata koji živi izvan tog entiteta... Mi želimo ove privremene odluke, rješenja oko Ustava, upravo iskoristiti da u konačnici dobijemo svoj entitet, svoju federalnu jedinicu ili u konačnici kako će se već zvati, to je manje bitno. Bitno je da ona ima izvršnu, zakonodavnu i pravosudnu vlast. Niko ne govori da je slično sa Srbijom. Srbija ima i svoju državu i ima Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini... ", rekao je Dragan Čović otvoreno pred predstavnicima Hrvatskog svjetskog kongresa sada već davne 2011. godine.

Vidimo li identitčan narativ danas u bh. medijskom prostoru? Da. Sasvim. To je suština ove priče.

Šta se prešućuje

Zato se u cijelom tom diskursu pažljivo se izbjegavaju ključne teme:

• Šta bi značilo da HDZ ima svog člana Predsjedništva i vodi vanjsku politiku zajedno s predstavnikom iz RS?
• Da li bi ikada bila usvojena rezolucija o Srebrenici?
• Zašto se ne otvara pitanje dvojnog državljanstva i sistematske zaštite kriminalaca koji bježe u Hrvatsku i Srbiju?

Ništa od toga ne čujemo.

Jer svako od tih pitanja ruši narativ o "ugroženosti". A, bez mita o ugroženosti – nema političkog opstanka HDZ-a. Bukvalno. Od toga žive tri decenije. Toliko dobro i jako da su sve Hrvate u BiH sveli na HDZ.

I zato se šuti o činjenici da u Federaciji već postoji Vijeće naroda, ustavni mehanizam zaštite etničkih prava.

Šuti se jer bi istina demaskirala manipulaciju: nova institucionalna rješenja nisu tu da zaštite Hrvate, nego da učvrste moć HDZ-a. To je ono o čemu vam pričam i što nema veze sa Hrvatima!

Simbioza Dodika i Čovića

Puljić nominalno kritikuje Dodika, ali uz par iznimki prešućuje Čovića. A to je političko-medijska verzija jednog saveza koji traje već godinama. Decenijama.

Jer Dodik i Čović su dvije poluge istog mehanizma – jednog koji se okreće samo kad se BiH ruši iznutra. Uloga novinara u tom kontekstu nije da ruši, nego da pripremi javnost da to rušenje izgleda kao normalan proces.

Tako se govori o "novom početku", "realnosti na terenu" i "potrebi dogovora". A između redova čita se ono staro: tri naroda, tri teritorije, tri istine, pa ako hoćete i tri (para)države.

To nije demokratizacija, to je dekonstrukcija.

"Normalizacija" raspada

Naravno, novinar ima pravo na komentar. Ali postoji razlika između slobode izražavanja i normalizacije raspada države. Kada novinar koristi javni prostor da afirmiše ideju "redefinicije BiH" kroz etničke principe, on više ne informiše – on učestvuje. I u tom učestvovanju, svjesno ili nesvjesno, pomaže projektima koji imaju jasne sponzore, finansijere i političke ciljeve.

To više nije profesionalna sloboda. To je politička funkcija – samo bez mandata.

Zaključak: Tiha disolucija kao industrija

Na kraju, ostaje paradoks koji razotkriva cijelu matricu: Komšić, koji simbolizira ideju građanske države, biva proglašen irelevantnim. A političari koji zagovaraju podjelu zemlje uživaju status ozbiljnih prograđanskih sagovornika.

Tako se već u startu stavlja "traku oko ruke" Bosancima, nazivajući ih biračima koji glasaju "protiv Hrvata". Time se, posredno, brani model koji vodi u oživljavanje udruženog zločinačkog poduhvata, ovaj put bez puške, ali s mikrofonima i kamerama.

Nije ovdje ključno pitanje Izetbegovića i Čovića, Puljića ili bilo koga drugog. Suština je u mehanizmima koji omogućavaju da svaki novi akter iz HDZ-a ili SNSD-a nastavi isti posao: blokirati institucije, održavati etničku tenziju i spriječiti razvoj građanske svijesti. Sve to – uz uredno finansiranje iz budžeta države koju osporavaju.

Zato treba jasno reći: ovo nije demokratizacija, ovo je projekt kontrolisane disolucije! A svaki mikrofon koji ga prikriva – samo je tiha varijanta topa.