Piše: Dragan Bursać (CdM)

“Crna Goro, hvala ti što si pokazala da još ima država po ovim nebom gdje se ljudi prepoznaju po boli, a ne po etničkom prefiksu. Ti nisi pitala ko su bili ti ljudi iz Doma penzionera u Tuzli. Nisi pitala da li su Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Ostali ili „nešto peto“. Nisi čekala da ti neko kaže kako treba da reaguješ. Za razliku od moje Bosne u kojoj se desila tragedija!”

Znaš, Crna Goro, ponekad jedan ljudski ili državotvorni gest vrijedi više od hiljadu ustava, zakona i protokola. Ponekad jedno spuštanje zastave na pola koplja znači više od svih političkih deklaracija, koalicionih dogovora i praznih saopštenja.

Danas si ti, zemljo između mora i planina, pokazala ono što Bosna i Hercegovina već odavno ne zna – šta znači biti cjelovita država koja osjeća. Ne moćna, ne bogata, ne savršena. Samo – država koja osjeća.

Jer, Crna Goro, ti si proglasila Dan žalosti za 11 starijih ljudi koji su izgorjeli u tuzlanskom domu penzionera. Za 11 ljudi koji nisu imali snage ni da pobjegnu od vatre, a ni državu da ih se sjeti kako valja. U zemlji u kojoj se ta tragedija dogodila dakle u Bosni i Hercegovini kao cjelovitoj zemlji– Dana žalosti nema.

I tu počinje, ali i završava svaka priča o jedinstvenoj zemlji Bosni i Hercegovini. Na moju žalost i žalost svakog normalnog čovjeka.

Država bez empatije

Jer zemlja u kojoj Dan žalosti zavisi od entiteta nije država – to je birokratska podjela tuge. To je, kako bi rekao moj pokojni otac, bezosjećajni sistem u kojem su i bol i smrt – nacionalna pitanja.

U Federaciji BiH i Brčkom – Dan žalosti jeste.

U Republici Srpskoj – nije.

Na državnom nivou – naravno, nije.

Jer SNSD-ovi (čitaj Dodikovi) ministri nisu glasali.

Jer se tuga ne uklapa u današnji dnevni red stpskog sveta.

Jer empatija ne prolazi kroz filter „nacionalnog interesa“.

U entitetu u kojem se vlast održava na negiranju zločina i genocida, prijetnjama i mržnji, nema mjesta ni za suzu ljudsku.

U Republici Srpskoj, vidite, nema mjesta za žaljenje nad životima izgubljenim u Tuzli – jer Tuzla je, po njihovom poimanju, „tuđa“. Kao što su im tuđi i ljudi, i istina, i svaka ljudskost. A ista država. Kažu…

Odsustvo ljudskosti kao politika

Tamo gdje je svaka vijest o tragediji prilika da se provjeri „ko je bio koje vjere i nacije“, tamo Dan žalosti postaje ideološki problem. Tamo gdje se odluke o spuštanju zastava donose na osnovu partijskih instrukcija, a ne ljudskog osjećaja – nema države.

I zato, Crna Goro, hvala ti.

Hvala što si pokazala da još ima mjesta na Balkanu gdje se ljudi prepoznaju po boli, a ne po etničkom prefiksu.

Ti nisi pitala ko su bili ti ljudi iz Doma penzionera u Tuzli.

Nisi pitala da li su Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Ostali ili „nešto peto“.

Nisi čekala da ti neko kaže kako treba da reaguješ.

Jednostavno – reagovala si. Kao država koja ima dušu, kao komšija koji zna za ljudskost.

Bosna i Hercegovina kao geografska greška

U Bosni i Hercegovini, međutim, sve je svedeno na proceduralni haos i moralnu prazninu. Vijeće ministara nije moglo da se dogovori o Danu žalosti jer „ministri iz SNSD-a nisu glasali“. A zašto bi? Kako da glasaju ljudi kojima je svaka ljudska nesreća prilika za političku kalkulaciju?

U njihovom sistemu vrijednosti, sve što dolazi „iz Federacije“ mora biti sumnjivo i osporeno.

Sve što miriše na zajedništvo, solidarnost, empatiju – mora biti odbijeno i zgaženo.

I tako smo došli do apsurda: tragedija se dogodila u Tuzli, u Bosni i Hercegovini, ali jedinstveni Dan žalosti imamo – u Crnoj Gori.

Dakle, u zemlji u kojoj se tragedija desila – tišina na državnom nivou.

U zemlji koja nas gleda preko granice – spuštene zastave na pola koplja.

Eto, Crna Goro, do toga smo došli. Eto Bosno i Hercegovino, na tome smo ostali.

Da komšijska država ima više ljudskosti od zemlje koja bi trebala biti naša domovina-govorim ovo kao državljanin BiH.

Entitet bez ljudskog lica

U Republici Srpskoj, gdje se svaka odluka mjeri kroz prizmu Dodikovog interesa, empatija se ne odobrava bez potpisanog necionalističkog naloga.

To je entitet koji se ponosi ratnim zločincima, a stidi se ljudskih suza.

To je vlast koja se raduje tuđoj nesreći, jer iz nje crpi politički kiseonik.

To je sistem koji je odavno izgubio svaki kontakt s ljudskošću.

Kad su ljudi u Tuzli preksinoć umirali od dima i plamena, političari su hladno prelistavali papire.

Kad se tražila zajednička riječ tuge – nastupila je šutnja.

I nije to više ni sramota – to je plan.

Jer RS se već godinama sustavno uči da ne osjeća.

Da ne plače za „njihovima“.

Da empatija znači slabost, a ljudskost – izdaju.

I zato, Crna Goro, tvoje spuštene zastave su šamar toj moralnoj pustinji.

Mala zemlja, veliki ljudi

Ti, Crna Goro, nisi savršena. Imaš i ti svoje podjele, svoje političare, svoje muke. A ja nisam praštao za sve što mi smrdi na četništvo. I tako će biti i ubuduće. Ali kad treba biti čovjek – znaš sve-HVALA TI.

Znaš da se zastava spušta kad umre čovjek, ne kad to odobri partija.

Znaš da tuga ne poznaje granice, kao što ni dim iz tuzlanskog doma nije stao na međuentitetskoj liniji.

Znaš da ljudskost ne treba prevoditi na tri jezika.

U tvojoj odluci da se zastave spuste nije bilo politike, bilo je samo dostojanstva.

A to je ono što se ovdje već odavno izgubilo.

Država koja nije po mjeri čovjeka, ali bi trebala imati dušu

Neko će reći – kako možeš reći „Crna Gora je ostala čovjek“, kad je to država, a ne ljudsko biće?

Mogu.

Jer država nije samo teritorija, budžet i granica.

Država je zbir osjećaja svojih ljudi, skup vrijednosti koje žive u njenim institucijama. Pa makar go bio bljesak ljudskosti.

A kad njihova odluka odražava saosjećanje – onda je to država koja ima ljudsko lice.

Onda je to država koja, metaforički, jest čovjek. Na čas, na tren-onaj najbitniji!

Bosna i Hercegovina, nažalost, to više nije.

Postala je politički Frankenštajn – spoj neusklađenih dijelova, bez srca i bez osjećaja.

Država koja ne zna ni kako da tuguje.

Hvala, jer si nas podsjetila

Zato ti, još jednom Crna Goro, hvala.

Hvala što si nas podsjetila da još ima mjesta na Balkanu gdje se zna razlika između vlasti i ljudskosti.

Hvala što si podsjetila da tuga nije političko pitanje, već moralna dužnost.

Hvala što si spustila zastave i time podigla obraz regiona.

Jer dok se ovdje u BiH dijelimo na „naše“ i „njihove“, ti si pokazala da postoje samo ljudi – i njihove patnje.

U zemlji u kojoj se sve mjeri po entitetima, ti si nas podsjetila da se bol ne dijeli.

U vremenu kad se empatija smatra slabosti, ti si pokazala da je to snaga.

I možda je baš to razlog zašto danas, u Bosni i Hercegovini, nema Dana žalosti – jer nema više države koja bi ga osjećala.

A u Crnoj Gori ima.

Možda je to razlog zašto ćeš ti za dvije godine biti u EU, a mi u BiH-a, neka nam Bog i Marks pomognu. Amerikanci teško da će.

Jer dok su u BiH političari raspravljali da li da puste protokolarnu suzu-pa ni to nisu, ti si se pridružila porodicama nastradalih u saučešću.

I u toj sućuti bilo je više Bosne nego u svim našim BiH institucijama zajedno.