Piše: KRISTINA LJEVAK BAJRAMOVIĆ (Impuls)

Trebinjsku trilogiju Namika Kabila možemo čitati kao povratak osnovama i pitanjima kako nas iskustva oblikuju, gdje pripadamo i šta ostaje kad odemo. Mentalitet, zavičaj i egzil pojavljuju se kao stalne koordinate, a kuća kao test naših odluka.

Tim temama posvećeni su i neki od autorovih radovima u drugim medijima, poput dokumentarca „Otići, ostati“.

U Hrvatskoj su „Amarcord“ i „Isijavanje“ objavljene u izdanju Hena com, a „Beskućnik“ u Frakturi. Akademska knjiga u Srbiji objavila kompletnu trilogiju. Ova djela nemaju svog bosanskohercegovačkog izdavača, ali to je neka druga tema.

Autorstvo Namika Kabila i odnos prema sjećanju iznimno je važan doprinos književnosti posvećene emigrantskom iskustvu, o čemu piše u romanima „Amarcord“, „Isijavanje“ i „Beskućnik“ koji čine „Trebinjsku trilogiju“.

Namik Kabil u romanu „Amarcord“ ispisao je mladalačku Odiseju o odlasku u Ameriku. U njemu je često atipična lična iskustva koja je donio život u holivudskoj izmještenosti kombinovao sa sjećanjima na zavičaj, mitsku tačku svih naših odrastanja, koji u njegovom slučaju i u realnosti i u sjećanju podrazumijeva dosta ljepote koju je donosilo odrastanje u zaleđu Mediterana, u Trebinju na korak do Dubrovnika, u ušuškanom svijetu građanske, dobro situirane porodice.

U „Amarcordu“ pripovjedač je mlad i godine donose i ponešto od lakoće s kojom se bolje podnose životne nedaće kojih nije nedostajalo.

U romanu „Isijavanje“ Namik Kabil ispisao je „Višnjik“ našeg doba, pišući o Besimu koji u rodno Trebinje dolazi iz Švedske da proda kuću, a „kuća ne da da se proda“. Na krhotinama prošlog života Kabil pravi rekonstrukciju izgubljenog svijeta, i pripovijeda o onima koji su otišli da se nikada ne vrate, jer bol im je bila tolika, kao što je to bio slučaj sa Besimovom majkom Tidžom i o onima koji pokušavaju zatvoriti vrata svojih porodičnih zgarišta, koja to jesu i kad su kuće ostale cijele, ali im ne polazi za rukom. Jer riječ je o mentalitetu koji podrazumijeva da se očevina ne prodaje, posebno ne da bi se poboljšao vlastiti kvalitet života. „Jer od zemlje se niko nije obogatio“ imali smo ko zna koliko puta priliku čuti. Takođe je riječ o mentalitetu u kojem je važno „gdje se ko kopa“, ponekad možda i važnije od toga kako se živi.

I u „Beskućniku“, njegovom posljednjem romanu, Namik Kabil kroz rekonstrukciju fragmenata iz porodičnog i ličnog iskustva stvara djelo koje ne svjedoči samo o potresima u našim najintimnijim zajednicama nego su i prikaz složenih procesa kroz koje je ovo umorno društvo prošlo ili kako to autor kaže – nekada se čini kako samo naši ožiljci i teške priče imaju kontinuitet.

Amarcord, apologija sjećanja Namika Kabila

„Amarcord“ nas vodi na neobično putovanje od Trebišnjice, na kojoj je pripovjedač kao dječak posvećenošću vjernika lovio ribu, do nekih udaljenih američkih plaža, na kojima ponekad ništa nije ličilo na smisao.

Intenzitet proživljenog života uz autorov talenat važni su za „Amarcord“. Piše o tome i Miljenko Jergović, svrstavajući Namika Kabila među rijetke sretnike koji su imali dara da u književni tekst pretvore ono što je dio proživljenog.

„Teško je zamisliti roman kojem bi pristajalo da ponese veliki Fellinijev naslov. A roman Namika Kabila mogao se zvati jedino tako: Amarcord. Netko će reći da je to Amarcord s ironičnim odmakom, ali ovaj čitatelj misli da nije. Kao i onaj prvi, i ovaj je Amarcord snažna i sveprožimajuća apologija sjećanja. U Kabilovom slučaju: sjećanja na egzil i na ono što je bilo prije. Nisam u mome jeziku pročitao ljepšu izbjegličku knjigu. Njena ljepota je u jednostavnosti, kakvu u Namika Kabila poznajemo i odranije, iz scenarija za Žaličin film Kod amidže Idriza. On savršeno vlada detaljem, riječima koje je napisao, ali i onima koje je prešutio, čime stvara takvu čaroliju priče da će se istoj rečenici jedan smijati, dok će drugi plakati. I obojica će biti u pravu.“

Namik Kabil po vlastitom priznanju nikada ne bi živio u Americi da nije bilo rata. Tako i počinje roman.

Ja nikada ne bih živio u Americi da nije bilo rata. A onda sam, uprkos svemu, ostao tamo devet godina i svih devet je bilo obilježeno otporom prema obećanoj zemlji. Jedan te isti otpor se mijenjao, rastao i smanjivao, razvlačio do neprepoznavanja, ali nikada nije prestajao biti to – otpor. A danas, dvanaest godina nakon povratka, shvatam da mi je američko iskustvo jedno od najvažnijih, bez obzira što sam tamo otišao bježeći od rata i što nerijetko mislim o sebi kao o ratnom profiteru. Čudan je to osjećaj.

Neki su Hercegovci otišli u hladne skandinavske zemlje, čime im je proces adaptacije bio dodatno otežan, o čemu ćemo čitati u „Isijavanju“. Ni tamo gdje je bilo više sunca, svjedoči Kabilovo iskustvo, nije bilo značajno lakše.

Nikada nisam vidio sunčaniji grad u kojem čovjeku može biti tako zima – prvi je dojam o San Diegu u kojem će Kabil kratko boraviti prije odlaska u Los Angeles koji će ga uvesti u holivudsku avanturu rada, učenja i preživljavanja.

„Ne znam da li se moglo nazvati stanom to gdje sam se konačno smjestio. Bungalov od 12 kvadrata, s kuhinjom u istoj sobi, i WC-om koji se nastavljao, bio je moj prvi i jedini dom u Americi i u tih 12 kvadrata ostaću devet godina.“

U gradu u kojem nijedan ozbiljan srednjoškolac nije bez napisanog filmskog scenarija a gdje svi konobari i konobarice žive holivudski san vjerujući da će se jednog dana pojaviti na filmskom platnu, Namik Kabil, odnosno pripovjedač „Amarcorda“ uspio je dobiti termin za intervju u Paramount studiju u namjeri da pokuša snimiti film po vlastitom scenariju. Riječ je bila o američkoj crnoj komediji.

Tokom uspješnog izlaganja pripovjedač je imao osjećaj kako čovjek preko puta njega, „stari holivudski macan“, može jednim prstom pomjerati produkcijske milione i mijenjati živote.
Iako pozitivno komentarišući Kabilovo izlaganje, sagovornik mu je rekao kako bi ipak trebao napraviti film o sebi. Kako je došao u Ameriku, kako se bori da napravi film… Pripovjedač je vjerovao kako je to bio pristojan način da ga producent odbije zbog toga što je ponuđeni scenario bio loš. Povratak u „stan“ donio je preokret.

Ušao sam u ćumez, uključio narandžasti iMac i stojeći jednom rukom otipkao didaskaliju EXT. SARAJEVSKA MAHALA – JUTRO. Izašao sam da prošetam osjetivši kako se nešto u meni odlomilo i krenulo kotrljati. Kad sam se vratio iz šetnje, sjeo sam i napisao trideset stranica, a za sedam dana završio grubi šnit scenarija Kod amidže Idriza.

Holivudski macan je rekao da pišem o sebi, a ja sam i dalje naivno mislio da pišem o drugima. Jedno ime u tom scenariju vratilo me u spiralu sjećanja. Zineta, shvativši kako je jedina Zineta koju sam upoznao u životu bila Edina majka, po koju su me poslali da bi joj saopštio kako joj je sin poginuo, a kojoj sam u liftu očajnički želio produžiti sekunde neznanja najtužnije vijesti. Nisam više znao šta je moje, a šta njihovo, sve mi se pomiješalo, i Bosna i Amerika.

Izgleda da je holivudski macan stvarno mogao malim prstom pomjerati i mijenjati živote, kao pravi kapitalista zasigurno biti i surov prema ljudima, ali ih i popravljati, kao bojlere.

Isijavanje – na krhotinama prošlog života

U „Isijavanju“ srećemo Besima koji je, za razliku od pripovjedača iz „Amarcorda“ imao manje sreće pa nije otišao barem tamo gdje ima sunca koliko u domovini, nego u Švedsku. Besim se umorio od prošlosti ili od života, što nerijetko bude isto, pa je došao u rodno Trebinje da proda kuću a osim toga organizuje i prebacivanje u domovinu posmrtnih ostataka majke Tidže koja je sahranjena u Švedskoj (u groblje, a ne mezarje) i koja nikada po okončanju rata nije došla u Trebinje.

Svi aveti prošlosti sjatiće se oko Besima u to kasno ljeto kada pokušava krenuti dalje, prodati tu kuću i završiti jedan život, kako bi u novoj zemlji od prodaje investirao u kozmetičarski salon, koji bi se zvao „Samo za Šveđanke“ raskršćujući i tako sa zavičajem i bosanskohercegovačkom potencijalnom klijentelom.

Osim što je kuću teško prodati onda kada to istinski ne želiš, posebno ne ako ti se potencijalni kupac pojavi u liku postratnog tranzicijskog varalice, teško je i biti na prostoru svog prošlog života a ne otvoriti i vrata svemu što se tokom izbjeglištva pokušavalo potisnuti, smjestiti u zaborav a ne u pamćenje.

Stići će Besima sjećanja i na lagodnost mladalačkog života i odlazaka u Dubrovnik, ali i na Milicu, neprežaljenu predratnu ljubav, sa kojom nije imao hrabrosti nastaviti vezu kada su se našli daleko od Trebinja i Bosne i Hercegovine i okruženja u kojem veze „mješovitog“ karaktera nisu dobrodošle.

„Ništa kao muzika ne može tako šejtanski vratiti vrijeme od prije, koje obično izgleda ljepše nego ovo sada“ kaže na početku Besim, kada uz viski kupljen u dolasku počinje da sluša ploče na porodičnom gramofonu na kojem je igla posljednji put promijenjena prije rata.

Čovjek bi za života trebao makar jednom izliti ploču

Kabilov Besim u to kasno trebinjsko ljeto pokušava pronaći ne samo grad kakav je ostavio i kakvog više nema, nego pokušava naći i vlastitog sebe, prije nego što se izgubio u švedskom stvaranju novog života i biografije.

Besim je uveliko prošao one Mešine teške četrdesete, prošlost mu je maglovita a sadašnjost ne nudi previše nade za jasniju ili bolju budućnost. A pomalo je i kasno za velike snove i želje.

I sam Besim je iznenađen zbog nekih sjećanja, jer je do njih vjerovao kako je novi život potisnuo nešto od prethodnog iskustva: „A ubijeđen sam bio kako s dovoljno velike naslage novog života odavno već nalegle na leđa, švedske svakodnevice koja je potisnula prošlost koje se mi s ovih prostora ne znamo ili ne želimo otarasiti.“

Besim na kraju neće prodati kuću, dohvatiće se šmirgl papira i ako već s njim ne može stanjiti količinu gorkog taloga iskustva barem će skinuti oštećeni sloj boje sa prozora doma i nanijeti novi.

Prisustvovaće i izlijevanju ploče u komšiluku, uvjeren da svako u životu jednom treba izliti ploču: „Čovjek bi za života trebao makar jednom ploču izlijevati, svoju ili tuđu, tu se na licu mjesta vidi kako se ljudi betoniraju za ovu našu zemlju i puštaju armirano korijenje.“

„Beskućnik“ ili zaokruživanje zavičajne trilogije

Kuća, kao jedan od glavnih junaka u prva dva romana koji pripadaju Trebinjskoj trilogiji – „Amarcordu“ i „Isijavanju“, u romanu „Beskućnik“ postaje doslovno glavni lik.
Ona porodična, od koje se nasljednici konačno moraju doslovno oprostiti, jer sve drugo, ne bi imalo previše smisla, čak i onda kada sentiment pokušava nadvladati razum.

Kod Kabila je porodična kuća postala peti član porodice. Teret kao metafora svih naših amaneta uz koje smo odrasli. U toj kući, uz mnogo principa, bilo je pregršt ljubavi, poštovanja i pjesme. O tome, svjesnosti privilegija u kojima je odrastao, ocu koji ih je naučio da nije sve na prodaju i majci, njenim specifičnostima i patrijarhatu pisao je autor u svom posljednjem romanu koji mu je dodatno pomogao u spoznavanju nemogućnosti življenja roditeljskih vizija. A one bi, prije svega podrazumijevale, da kuća na trebinjskim Bregovima ostane zauvijek, makar roditelja više ne bilo, a potomci imali svoje kuće daleko od porodične.

Ova knjiga je po priznanju samog autora, između ostalog o neredu i maglovitosti u emotivnom prostoru te pokušaju da se sentimenti makar do neke mjere dovedu u red.

U ovom se romanu, uz intimne prizore iz autorove prošlosti, prožimaju univerzalne teme o rascjepima koji nastaju kad prošlost postane teret, ali i o tome kako takav teret može oblikovati naš pogled na svijet.

Po načinu na koji ljudi prepoznaju lična iskustva u onome što je napisao, neovisno o tome gdje su se dogodila, riječ je o univerzalnoj priči posvećenoj djelimičnom opraštanju s gradom formiranja i o rastanku s onima koji su nam u životu najviše značili – roditeljima. Autorovo umijeće da od fragmenata iskustva koje većina ljudi promatra samo kao životne nužnosti načini veliku priču posebno je u „Beskućniku“ došlo do izražaja. Ovo je i roman o dostojanstvenom donošenju odluka i principima koji su nam mogli biti zamorni tokom odrastanja, ali koji su nas itekako definisali.

Za ovaj roman, Namik Kabil dobio je nagradu „Predrag Matvejević“.

Ako želite tačnu mjeru između odlaska i pripadanja, čitajte Namika Kabila. „Amarcord“ otvara iskustvo egzila i početak učenja o sebi, „Isijavanje“ vraća u zavičaj da provjeri šta se zaista može prodati, a „Beskućnik“ razjašnjava da se s kućom i prošlošću ne raskida ključevima nego odlukom. Tri knjige, ista linija, mentalitet, kuća, sjećanje i pitanje šta stvarno nosimo kad pređemo prag.