Piše: Jasmin MUJANOVIĆ / Odgovor.ba

Odluka Republike Hrvatske da zabrani ulazak Avdi Avdiću, vjerovatno najistaknutijem istraživačkom novinaru u cijelom zapadnom Balkanu, predstavlja novo dno u poslijeratnim odnosima između Zagreba i Sarajeva.

Ipak, tvrditi da je u središtu ovog incidenta "spor" između dvije države bio bi pogrešan opis.

Jer Bosna i Hercegovina nema nikakav spor s Hrvatskom. Nema teritorijalnih pretenzija, ne pokušava uticati na njenu vlast, ne sarađuje s njenim protivnicima, niti ima historiju takvog ponašanja. Hrvatska, naprotiv, Bosni i Hercegovini čini sve navedeno – kao što su to činile generacije nacionalističkih lidera u Zagrebu.

Tri su puta tokom 20. stoljeća hrvatski nacionalistički lideri pokušali podijeliti, okupirati ili anektirati Bosnu i Hercegovinu. Prvi put u periodu od 1929. do 1939, pod kraljevskom diktaturom u prvoj Jugoslaviji, zatim između 1941. i 1945, pod genocidnim režimom NDH, i ponovo, 1992–1994, kroz zločinački projekt „Herceg-Bosna“.

Ideološka nit koja povezuje sve te pokušaje jeste dominantno uvjerenje zagrebačkih nacionalističkih tvrdolinijaša da su Bošnjaci kao nacija inherentno u podređenom položaju: nacija bez djelatne moći, historije ili kulture. U najboljem su slučaju kulturni kusur mračne osmanske epohe, koja se neće okončati sve dok Bosna i Hercegovina ne bude „vraćena“ pod vlast kršćanskih – tj. katoličkih – vladara, a Bošnjaci ne budu „oslobođeni“ jarma svoje despotske, „azijske“ vjere.

Koliko je težnja za dominacijom nad Bosnom i Hercegovinom bila ukorijenjena u savremenom hrvatskom nacionalizmu, najbolje pokazuje Franjo Tuđman, tzv. „otac“ moderne Hrvatske.

Usred egzistencijalne borbe za opstanak Hrvatske kao suverene države, u jesen 1992, Tuđman skromne resurse svoje države preusmjerava da pokrene de facto invaziju na Bosnu i Hercegovinu, više puta je pokušavajući podijeliti sa Slobodanom Miloševićem – istim onim despotom koji je tada okupirao trećinu teritorije Hrvatske.

Malo je reći da su Tuđmanove odluke između 1992. i 1994. apsurdne. Zamislimo da danas, dok Rusija sve dublje prodire u istočnu Ukrajinu, Volodimir Zelenski odluči napasti Moldaviju – ne da uništi samoproglašenu „Pridnjestrovsku republiku“, nego da s Vladimirom Putinom dogovori njenu podjelu. Malo bi bilo reći – „ludilo“.

Ipak, u naslijeđu višedecenijske vladavine HDZ-a, Tuđman je i dalje, prema riječima premijera Andreja Plenkovića, „državnik s kojim se rijetko koji vođa u 20. stoljeću može porediti“.

Srećom, Tuđmanova bosanska avantura doživjela je spektakularan neuspjeh. No, u tom su procesu Zagreb i sam Tuđman bili direktno umiješani ne samo u sistematske zločine nad civilnim stanovništvom Bosne i Hercegovine već i u podrivanje njenog oslobodilačkog poduhvata.

Da nije bilo hrvatskih upada u Bosnu i Hercegovinu između oktobra 1992. i marta 1994, vjerovatno bi Armija Republike Bosne i Hercegovine sama uspjela probiti opsadu Sarajeva.

Da se to dogodilo, vjerovatno bi se i situacija na ratištu u istočnoj Bosni bitno promijenila – do te mjere da se genocid u Srebrenici možda nikada ne bi desio. Jer bi Srebrenica, kao i Žepa i Goražde, tada dobile pomoć od snaga blokiranih u glavnom gradu.

A svakako bi i sam hrvatski rat protiv Miloševićeve okupacije mogao završiti ranije – već 1994, a ne 1995. – da Tuđman nije odlučio uzaludno trošiti krv i novac u svojoj ludoj ambiciji da oživi kratkotrajnu Banovinu Hrvatsku.

Umjesto da prihvati historijske činjenice i iskreno krene putem pomirenja sa Sarajevom i bosanskoim i bošnjačkim narodom, posebno imajući u vidu današnju prednost Hrvatske kao članice EU i NATO-a, Plenkovićeva vlada uduplava Tuđmanove promašene kolonijalne pretenzije.

Danas Andrej Plenković gotovo svakodnevno vrijeđa legalno izabrane zvaničnike Bosne i Hercegovine; njegova vlada sistemski se miješa u unutrašnja pitanja; štiti secesionistu Milorada Dodika od evropskih sankcija; napada obavezujuće presude Evropskog suda za ljudska prava koje traže reformu diskriminatornog, sektaškog ustavnog poretka BiH; njegovi ministri hvale sramotnu segregaciju u škola; veličaju zločinačko naslijeđe „Herceg-Bosne“; druže se s neonacistima; progone hrvatske novinare i onemogućavaju slobodu kretanja njihovim bosanskim kolegama.

Andrej Plenković možda nije prostak, poput Dodika ili svog, Kremlju naklonjenog predsjednika. Ali ovo nisu potezi ni politike jednog „uravnoteženog demokršćanina“.

Plenkovićeva je opsesija Bosnom, kao i Tuđmanova – bolest. Bolest koja ga, baš kao i Tuđmana, uvjerava da Hrvatska može i mora nametati svoju volju Bosni i njenim ljudima.

Problem je u tome što će, kao i Tuđman, kao i Pavelić, kao i Maček, Andrej Plenković na kraju otkriti da Hrvatska ne može vladati Bosnom i Hercegovinom.

Generacije velikih bosanskih svjedoka istine, poput Avde Avdića, za to su se već pobrinule.