Ivo Andrić bio je jedini jugoslovenski nobelovac za književnost. U Višegradu, čiju je Drinsku ćupriju autor i diplomata opjevao, može se posmatrati kako Andrićevo naslijeđe postaje predmet ideoloških igara. Posjeta Višegradu neposredno pred sudbonosne izbore.

Gorka je to repriza historije što su se upravo ovdje dogodili neki od najstrašnijih zločina rata prebogatih strahotama, što su upravo ovdje polumrtvi ili već mrtvi muškarci, žene, djeca trebali biti bacani u zelenkasto svjetlucavu vodu. Kada je Ivo Andrić impresivnu građevinu odabrao za protagonisticu svog romana «Na Drini ćuprija» (1945), ona je – iako oštećena – preživjela dva svjetska rata i gotovo 400 godina promjenjive historije, piše Welt.de.

Od tada, most ne povezuje samo dvije obale u istočnobosanskom Višegradu, već simbolično i Orijent i Okcident. Ali simboli su moćni, a onaj ko ima agendu, rado ih koristi. Stoga ne čudi što se autor i 50 godina nakon svoje smrti podjednako prisvaja kao i most koji je opisao. Jer u Višegradu su propaganda i simbolika blizu jedna drugoj. Smješten u današnjoj Republici Srpskoj, srpskom dijelu Bosne i Hercegovine, ovdje se pokazuje koliko je moćna ideologizacija kulture.

«Djelo Ive Andrića se instrumentalizuje od raznih strana», kaže Vahidin Preljević. Profesor germanistike predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i, između ostalog, istražuje konstrukcije identiteta. Međutim, «najmasovnija zloupotreba» dolazi od velikosrpskog nacionalizma. «To počinje već s tim da se Ivo Andrić prisvaja kao srpski autor», kaže književni naučnik. «Pri tome se on nikada nije izjašnjavao isključivo kao srpski autor.»

Andrić je rođen 1892. godine u Dolcu kod Travnika, današnjoj Bosni i Hercegovini, kao dijete hrvatsko-katoličkih roditelja u Austro-Ugarskoj, odrastao je u tada većinski muslimanskom Višegradu, a kasnije je dugo živio u jugoslovenskoj prijestolnici Beogradu, gdje je i umro 1975. godine – jugoslovenska biografija, dijelom prije nego što je Jugoslavija kao država postojala. «Ako se kod njega može govoriti o nekoj nacionalnoj orijentaciji», nastavlja Preljević, «onda je to svakako jugoslovenstvo».

U svom romanu Andrić opisuje suživot različitih kultura u gradu svog djetinjstva – pod različitim vladavinama i tokom stoljeća. Ipak, od Višegrada iz Andrićevog djetinjstva nije ostalo mnogo. Dok su prije rata u Bosni (1992–1995) tamo živjele otprilike dvije trećine muslimanskih Bošnjaka zajedno s jednom trećinom Srba, danas je samo djelić stanovništva muslimanski.

Srpskim preuzimanjem Višegrada 1992. godine započela je, kako je to Međunarodni krivični sud u Hagu formulirao, «jedna od najopsežnijih i najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja u sukobu u Bosni». Hiljade ljudi, uglavnom muslimana, protjerani su, mučeni, silovani i brutalno ubijeni. I upravo poznata Drinska ćuprija – zvanično Most Mehmed-paše Sokolovića, nazvana po svom dobrotvoru, osmanskom veziru – bila je poprište brojnih ubistava.

S obzirom na ovu prošlost, iznenađuje kako se danas malo podsjeća na multietničku prošlost i ratne strahote. Srpske zastave i parole dominiraju gradskom slikom. Veliki grafit na glavnoj ulici šapuće o povratku srpske vojske na Kosovo, bivšu autonomnu regiju Jugoslavije, koja je od 2008. nezavisna, ali koju je do sada priznalo samo 118 od 193 države članice UN-a.

Na drugom mjestu precrtani su emblemi EU i NATO-a. A nedaleko od mosta visi, sedmicama nakon što ga je nacionalni sud u drugom stepenu osudio, plakat koji prikazuje bosanskog srpskog vođu Milorada Dodika usred mase ljudi. Ispod piše: «Kada narod vjeruje, padaju presude. Ako Dodik pobijedi, pobijediće i Republika Srpska.»

Apelaciono vijeće Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine potvrdilo je 1. avgusta presudu iz februara. Dodik je tada, nakon dvogodišnjeg sudskog procesa, osuđen na godinu dana zatvora i šestogodišnju zabranu političkog djelovanja. Sud je Dodika proglasio krivim zbog ignoriranja odluka Visokog predstavnika međunarodne zajednice.

Ured, koji od 2021. godine obnaša bivši njemački ministar poljoprivrede Christian Schmidt (CSU), osnovan je 1995. godine od strane UN-a kako bi nadzirao poštivanje civilnih aspekata Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan rat u Bosni i zemlja podijeljena na dva entiteta. Schmidt je poništio zakon Republike Srpske kojim su njegove odluke u srpskom dijelu zemlje proglašene ništavnim, a kršenje istog stavljeno pod kaznu.

Dodik će sada izbjeći zatvor. Ali daleko od toga da je pobijedio. Uprkos podršci iz Srbije, Mađarske i Rusije, Dodik, koji je još u martu u Moskvi hvalio Vladimira Putina kao «historijskog vođu ruskog naroda», mora napustiti svoju funkciju. Stanovnici Republike Srpske 23. novembra biraju novog predsjednika. Ali sjeme koje Dodik i njegovi sljedbenici siju godinama, niče. Kultura i jezik su pri tome njihovi najvažniji alati, jer ciljaju na bitnu karakteristiku ljudi: njihov identitet.

«Krajnji cilj je isti kao devedesetih», konstatuje književni naučnik Preljević, «samo što se to više ne pokušava vojnim, već kulturno-političkim sredstvima». Prosrpski političari pokušavaju «eliminirati sve odstupajuće karakteristike jedne bosansko-srpske identitetnosti». To počinje s jezikom i kulturnim običajima. «Preko te kulturne šine treba presjeći identifikaciju s Bosnom i prenijeti je na samu Srbiju», zaključuje naučnik.

U tom kontekstu treba razumjeti i pokušaje prisvajanja koje Ivo Andrić i njegovo djelo moraju trpjeti. Uglavnom je neosporno da Andrić važi za stabilnu veličinu i autoritet. Shodno tome, srpski političari se rado pozivaju na njega. Pri tome, kaže Preljević, citiraju izjave iz Andrićevih, često historijski situiranih priča, izvan konteksta: «Ono što kaže neka ličnost, izjednačava se s Andrićem, klasificira se kao historijska činjenica i time se pseudolegitimizira sopstvena pozicija.»

Nacionalisti prijete eksproprijacijom

To se može vidjeti i u Višegradu. Tamo Andrić nije samo ime ulice, već i cijelog dijela grada: Andrićgrad. Ako stojite na Drinskoj ćupriji, navečer vidite raskošno osvijetljene zgrade, koje je režiser Emir Kusturica dao izgraditi kao filmsku kulisu i hommage romanu «Na Drini ćuprija» – uz snažnu podršku Dodika i na području bivšeg logora za internaciju tokom rata u Bosni. Naravno, na to ništa ne podsjeća, posjetioci šetaju neopterećeni bliskom ratnom prošlošću kroz mješavinu fantazijske historije i umjetničke vizije. Cilj i krajnja tačka je srpsko-pravoslavna crkva.

Zidne slike, spomenici i brojni suveniri krase lik Ive Andrića u Višegradu. Ali koliko je očigledno mnogostruko pozivanje na književnog "oca", toliko je upečatljivo šta gradu nedostaje: muzej kao centralno mjesto sjećanja. U zgradi u kojoj je budući pisac navodno naučio svoja prva slova, doduše, postoji historijski uređena učionica. Ali ona je vrlo skromna i, prema riječima čuvara, nudi samo tri originala: sliku cara Franje Josipa, fotografiju Andrića i njega, čuvara, samog.

Kuća u kojoj je Andrić odrastao nalazi se oko 500 metara od Drinske ćuprije u drugom redu prema rijeci. Drvene roletne su spuštene, samo pločica na fasadi boje terakote podsjeća na slavnog stanara iz ranijih vremena. Grad je kuću prodao prije nekoliko decenija. Kao i mnoge muslimanske porodice, vlasnici su 1992. morali da pobjegnu, napuste grad i zemlju.

Činjenica da upravo ova zgrada pripada bosansko-muslimanskoj porodici, umjesto da se, po isprobanoj maniri, odaje počast Andriću, za neke je očito svetogrđe. Shodno tome, srpsko-nacionalistički akteri javno i iznova prijete eksproprijacijom. Obećanja nisu praćena djelima; ali sve dok status quo ide ruku pod ruku s lako dostupnim gnjevom, to možda i nije sasvim nepovoljno.

Jezik, sjećanje i kultura su gradivni blokovi dugogodišnje kulturne borbe u srpskom dijelu Bosne. A to ima konkretne posljedice: «Ako se ne identificiraš sa zemljom u kojoj živiš, dolazi do procesa otuđenja koji motiviše za iseljavanje», kaže Vahidin Preljević. To, pak, slabije društvo i državu u cjelini – na radost srpsko-nacionalističkih političara koji sanjaju o otcjepljenju Republike Srpske od Bosne i ujedinjenju sa Srbijom.

Na proslavi povodom Nobelove nagrade za književnost 1961. godine, član Švedske akademije nauka podjednako je odao priznanje Andrićevoj povezanosti kao osobi, kao i povezanosti njegovog najvažnijeg djela: «Kao što je ćuprija na Drini povezivala Istok i Zapad, tako je i Vaš rad djelovao kao spona i povezivao kulturu Vaše zemlje s kulturom drugih dijelova naše planete».

Danas bi bilo poželjno da djelo i autor ostvare upravo taj unutrašnji uticaj. Jer dok voda Drine neprestano teče oko moćnih stubova kamenog mosta, nedirnuta svim tragedijama i borbama za moć na obalama, neki pokušavaju da potkopaju njen simbolički temelj i da je prisvoje za svoje ciljeve.

Ako se iz Andrićevog djela nešto može naučiti, kaže profesor književnosti Vahidin Preljević, to je «veoma osjetljiv osjećaj za kompleksnost i djelimično besmislenost historije». Može se sumnjati da bi se Ivi Andriću, jedinom jugoslovenskom nobelovcu, dopale nacionalističke parole i pozivi na podjelu. O užasima ratne 1914. godine u «Na Drini ćuprija» piše jednako rezignirano i proročanski: «Jer kad se ne bi zaboravljalo, kako bi se moglo ponavljati?»

Nije izvjesno da li će plakati poput Dodikovog visiti pored Mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu i nakon izbora u novembru, da li će kultura i sjećanje i dalje biti instrumentalizovani u korist prosrpske doktrine. Ali dosta toga govori u prilog tome. Pri tome, historija i sadašnjost mogu poslužiti kao opomena, i izvan Bosne i Hercegovine. Austrijski pisac Karl-Markus Gauß u svom pogovoru Andrićevom klasiku piše: «Šta na ovoj ćupriji ne uspije, može ne uspjeti svuda gdje se susretnu dva svijeta; šta ovdje uspije, daje nadu i za druga mjesta.»