Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Amfilohije Radović je prezirao Evropsku uniju, za koju je govorio da joj “tragovi smrde nečovještvom”. Taj prezir je bio dubok i nipošto uslovan: na Amfilohija se prenio sa njegova učitelja, Justina Popovića, kao i sa Nikolaja Velimirovića. Da je Amfilohije Radović dočekao da ga neko odlikuje za doprinos ulasku Crne Gore u EU, kao što je to učinio Jakov Milatović, prokleo bi ga do desetog koljena. Amfilohijev duhovni otac Justin Popović zahtijevao je nepokolebljivu borbu protiv  zapadne kulture, ujedinjene Evrope, individualizma, demokratije, liberalizma, ljudskih prava, kao i ekumenizma u pravoslavlju – za što je imao i ime: “svejeres”. Koliko je meni poznato, Amfilohije Radović nikada nije iznevjerio svoga učitelja.

Amfilohiju Radović je, dakako, bio protiv NATO, za koji je govorio da je “Četvrti rajh”. Da je Amfilohije Radović dočekao da oni koje je doveo na vlast šalju vojsku na Rusiju, šta bi rekao? Možda isto ono što je poručio Đukanoviću kada je ovaj 2014. uveo sankcije Rusiji: “Bilo bi tužno i smiješno da nije istinito. Sve smo mogli očekivati u Crnoj Gori, ali to nismo mogli očekivati”. A možda bi, kao onomad Đukanoviću, Mandiću kao svoju poruku ponovio riječi Svetog Petra Cetinskog: “Ko ne bio vjeran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo, bio proklet tri puta i 3000 puta od mene”?

Amfilohije Radović nije vjerovao u međuvjersku saradnju. Smatrao je da je pravoslavlje jedino istinsko hrišćanstvo. Za islam i muslimane je saopštio da su “lažni ljudi lažne vjere”. I tu je bio najbolji đak svoga učitelja. Justin Popović je Nikolaja Velimirovića smatrao trinaestim apostolom, svetim srpskim jevanđelistom i najvećim Srbinom poslije svetog Save. Nikolaj Velimirović je smatrao da je vjerska tolerancija jedan od razloga propasti i sveopšteg truljenja Zapada. Još dok je bio episkop banatski, u martu godine 1987, Amfilohije je performativno kanonizovao Nikolaja Velimirovića. Budući da je za Amfilohija, kao i za učiteja mu Popovića, Velimirović bio svet, svete su bile i njegove riječi. Kojih se Amfilohije, za razliku od onoga što sada o njemu tvrde crnogorski vlastodršci – vjerno držao.

Kako je moguće da se bajka o Amfilohiju pripovijeda kao njegova biografija?

Lako, zapravo.

Odgovor na to pitanje nalazimo kod Igltona. On piše o oksfordskom profesoru koji je, navodno, bio ljevičar. Trebao je dobiti neku poziciju u upravi univerziteta, pa ga je ova pozvala na razgovor. Upitali su ga: ali nisu li vaša ideološka uvjerenja ponešto ekstremna? A ovaj odgovorio: jesu, ali ja ih se vrlo umjereno držim.

Uvjerenja kojih se čovjek umjereno drži i nisu uvjerenja, nego vrsta asesoara, tek dio imidža: kao šanelova torbica.  Uvjerenja oblikuju čovjeka. Uvjerenja kojih se čovjek ne drži oblikuju tek sliku o njemu koju on želi da drugi vide.

Amfilohije se nije umjereno držao svojih uvjerenja. Ali ih se njegovi politički sljedbenici i manje no umjereno drže.

Sa njima vam je kao u onom skeču Braće Marks: Gručo priđe stolu, lupi šakom o njega i prisutnima kaže: ovo su moji principi. Onda se nasmije i doda: ali ako su oni sporni, nema problema – imam ja i druge.

Ono što sada slave crnogorske vlasti, svojevrsni prodemokratski, prozapadni, vjerski liberalni Amfilohije Radović, imaginarni je Amfilohije. Takav Amfilohije nije živio, niti su to vrijednosti njegova djela. Takav Amfilohije je izmaštan. Zato što vlast nema hrabrosti da Amfilohija predstavi onakvim kakav je bio, iako ga baš zbog toga slave – no kao hijene lažu o razlozima toga slavlja. Kao da se onoga što potajno slave, ne dao dobri Bog – stide.

Ako to ne smeta –a očito ne – poštovaocima Amfilohijevim: ne smeta ni meni.

Baš kao što i Crna Gora, koju EU veliča žmireći na oba (a i na Treće) oka na sve što je očigledno, Crna Gora koju je EU naumila pripojiti svojoj Imperiji – nije stvarna, nego imaginarna.

Ako to ne smeta – a očito ne – Briselu, ne smeta ni meni. Moje je da kažem “lažete”. Mimo toga: bez pasoša je ugodnije.

To je tako: od laži se gradi poredak u svijetu, pisao je moj učitelj Kafka.

Kao što je opštepoznato, istoriju pišu oni koji su pobijedili. Istorija poraženih nije zvanična disciplina čak ni na seoskim sportskim igarama. Za razliku od kamena sa ramena.

Čemu, dakle, iščuđavanje, čemu femkanje? Čemu taj bijedni seoski teatar.