Bila sam veoma mlada, ali se još uvijek sjećam 22 duga dana koja je bosanskohercegovačka delegacija provela u Dejtonu, u Ohaju, dana koji su trebali da odrede hoće li moja zemlja živjeti ili umrijeti. Naš tim, predvođen predsjednikom Alijom Izetbegovićem i premijerom Harisom Silajdžićem, pregovarao je danonoćno, direktno sa zaraćenim stranama, ali i navigirajući kroz lavirint američkih, francuskih, ruskih i drugih posrednika, piše u svojoj kolumni Nafisa Latić za Turkiye Today.

Dvadeset i pet godina kasnije, kada mi se Silajdžić pridružio u emisiji, opisao je te sesije kao mučne: beskrajne sporove oko teritorije, političkih entiteta i samog pitanja hoće li Bosna i Hercegovina uopšte postojati. «Mnogo toga nismo voljeli, ali smo morali prihvatiti i kapitalizovati. U politici ponekad morate to da uradite», često nam je ponavljao novinarima mnogo godina nakon završetka rata. I dok su se oni prepirali iza zatvorenih vrata, mi smo bespomoćno čekali čak i šapat nade da bi granatiranje, glad i brutalna ubijanja konačno mogli prestati.

Delegacijama je bilo zabranjeno da razgovaraju s novinarima. Građani Bosne, regije i svijeta zadržali su dah. Sudbina cijele nacije ovisila je o odlukama donesenim unutar prostorija koje niko nije mogao vidjeti.

Pregovori o Brčkom i Holbrookeov ultimatum

Silajdžić je medijima rekao da je jedan trenutak zamalo potpuno prekinuo pregovore. Razgovori su propali zbog sudbine Brčko Distrikta, strateškog koridora kojeg je bosanskohercegovačka srpska strana zahtijevala da zadrži. Kasno jedne noći, američki izaslanik Richard Holbrooke postavio je ultimatum našoj delegaciji: prihvatite srpski prijedlog do 23:30 sati.

Nakon teških razgovora, odlučili smo da je odgovor bio ne. Bosanska delegacija počela se pakovati za povratak kući bez dogovora, spremna, ako je potrebno, da se vrati u rat koji je već odnio više od 100.000 života.

Sljedećeg dana, američka delegacija, predvođena pomoćnikom državnog sekretara za Evropu Richardom Holbrookeom, složila se da će se pitanje rješavati kasnije putem međunarodne arbitraže ukoliko se pregovori nastave i konačno rezultiraju sporazumom.

Ali Washington je izdao konačno upozorenje: ovo je bio posljednji pokušaj. Ako strane odbiju kompromis, angažman SAD-a bio bi smanjen. I Evropljani su ponovili istu poruku. Delegacija Bosne shvatila je ulog. Civili su brutalno ubijani, žene silovane, ljudi su odlazili u hiljadama, djeca nisu išla u školu, a hrane i osnovnih potrepština bilo je malo. Bez podrške Zapada, šanse zemlje za opstanak u cjelini bile su male. Hiljade vojnika su ubijene pokušavajući da odbrane ovu malu zemlju u srcu Evrope dok je svijet posmatrao. Pregovarali su samo nekoliko mjeseci nakon genocida u Srebrenici i masovnih ubistava u nekoliko gradova istočne Bosne za koje se sada razgovaralo da budu dio entiteta Republika Srpska.

Bosna je ušla u dejtonske pregovore s četiri zahtjeva o kojima se ne pregovara: jedinstvena i suverena država unutar postojećih granica; nepodijeljeno Sarajevo; teritorijalni kontinuitet za Federaciju; i održivo rješenje za Brčko. Tri od četiri su osigurana.

Sljedećeg dana, složili su se oko sporazuma i uprkos bolnim kompromisima, građani Bosne vratili su se kući znajući da su vitalne institucije sačuvane i da će, uprkos svemu što je zemlja prošla od agresije bosanskih Srba, nastaviti postojati kao jedinstvena nezavisna država.

Napad na grad Okhtyrka u Ukrajini (Foto: AFP)

Drugi rat u Evropi i drugačiji američki pristup

Prošlo je 30 godina. Na evropskom tlu je drugi rat, a svijet posmatra drugi niz pregovora s velikim ulogom, između Rusije i Ukrajine, ponovo uz posredovanje Sjedinjenih Država.

Posljednjih dana, ruski predsjednik Vladimir Putin sastao se u Kremlju s američkim izaslanikom Steveom Witkoffom i Trumpovim savjetnikom Jaredom Kushnerom na pet sati. Sastanak je opisan kao «konstruktivan», ali nije proizveo nikakav kompromis.

Kao i u Dejtonu, najspornije pitanje je teritorija. Neki prijedlozi SAD-a bili su prihvatljivi za Moskvu; drugi su odbačeni. Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskyy upozorio je da ruski predsjednik Vladimir Putin zavlači Washington, dok se Evropa boji da Moskva koristi razgovore da kupi vrijeme i eskalira napade. Sada se spominje i još jedan sastanak Trump-Putin, ali ovisi o pripremama i o tome ima li preostale suštine za pregovaranje.

Baš kao i bosanska pozicija, i pozicija Ukrajine ostaje čvrsta: bez teritorijalnih ustupaka, puna transparentnost i međunarodne garancije. U tome, Kijev ponavlja insistiranje Bosne da se suverenitet ne može zamijeniti za iluziju mira.

Kružili su mnogi detalji o različitim prijedlozima koje podržava SAD, od 30-dnevnog prekida vatre do tihog prihvatanja ruske kontrole nad okupiranom ukrajinskom teritorijom, a to je ličilo manje na asertivno uspostavljanje mira, a više na upravljanje krizom osmišljeno da zamrzne sukob, a ne da ga riješi.

Ali ovdje je ključni argument, lekcija koju je Amerika, čini se, zaboravila.

U Dejtonu, SAD nije laskao zaraćenim stranama uljudnim jezikom.

Nije nagrađivao opstrukciju s više sastanaka.

Nije opisao ćorsokak kao «konstruktivan».

Holbrooke je davao ultimatume, prave:

• «Postignite sporazum, ili se Sjedinjene Države povlače.»

• «Nema više šatl-diplomatije. Nema više beskrajnih razgovora. Nema više pretvaranja da obje strane nose jednaku moralnu težinu.»

Zato je Dejton funkcionisao: ne zato što su strane iznenada pronašle zajednički jezik, već zato što su Sjedinjene Države zahtijevale ozbiljnost i nametale posljedice.

Prošle sedmice, Trumpov specijalni izaslanik Steve Witkoff i zet Jared Kushner stigli su u Moskvu ne s čvrstim crvenim linijama, već s prilagodljivim jezikom. Izašli su, govoreći medijima da su razgovori bili «korisni» i «produktivni», čak i dok je Putin istovremeno optuživao Evropu za sabotažu i prijetio širim ratom. Umjesto da primijeni pritisak, Washington je projektovao strpljenje. Umjesto ultimatuma, ponudio je optimizam.

Ali pregovori s onima koji svakodnevno bombarduju bolnice i škole ne postaju produktivniji s mekšom retorikom, oni postaju opasniji.

Ako Sjedinjene Države zaista žele proboj u Ukrajini, moraju ponovo naučiti lekciju iz Dejtona: Snaga, jasnoća i kredibilni ultimatumi okončavaju ratove. Dvosmislenost ih produžava.

Witkoff i Kushner trebali su reći Kremlju tačno ono što je Holbrooke rekao stranama u Dejtonu: Ili krenite ka dogovoru, ili se povlačimo iz procesa i ostavljamo vas da sami snosite posljedice.

Sve manje od toga samo ohrabruje Moskvu da vjeruje da su vrijeme i američka dobra volja na njenoj strani.