Piše: Amina Čorbo-Zećo / NAP

Uvredljive poruke upućene Bošnjacima prečesto dolaze iz redova SNSD-a. Gotovo bez izuzetka, riječ je o političarima koji slijede retoriku Milorada Dodika, retoriku koja godinama sistematski relativizira zločine, vrijeđa žrtve i proizvodi mržnju. Mediji, nažalost, sve rjeđe zauzimaju jasan stav – uglavnom se sve svodi na puko prenošenje tih katastrofalnih izjava, bez konteksta, bez kritike i bez otpora.

Portparol SNSD-a Radovan Kovačević otišao je i korak dalje, kada je jednog od najvećih zločinaca u historiji čovječanstva, Adolfa Hitlera, uporedio s prvim predsjednikom Republike Bosne i Hercegovine, Alijom Izetbegovićem. Tek je Federalna televizija pružila institucionalni i profesionalni otpor ovakvom anticivilizacijskom govoru, tematski i odgovorno obrađujući ovu pojavu.

No, suština Kovačevićeve izjave ne leži samo u uvredi, već u pitanju koje je izgovorio: “Zar mislite da se u Dobrovoljačkoj nije desio zločin?”

I nije važno kome je pitanje upućeno. Važno je da se na njega glasno i jasno odgovori – ne, nije.

Ta tvrdnja ne počiva na subjektivnom stavu autora, već na godinama međunarodnih istraga, pravnim analizama i sudskim odlukama. Haško tužilaštvo utvrdilo je da u Dobrovoljačkoj ulici nije počinjen ratni zločin.

Sudovi u Beču i Londonu, razmatrajući slučajeve Ejupa Ganića i Jovana Divjaka, zaključili su da se radi o politički motiviranom progonu, a ne o utemeljenim krivičnim postupcima.

Kako je onda moguće da se ovaj slučaj ponovo otvara pred Sudom Bosne i Hercegovine?

Odgovor je jednostavan, zato što Dobrovoljačka nije pravosudni, već politički slučaj. Ona je ogledalo onoga u šta se bh. pravosuđe pretvorilo – u sistem bez hrabrosti, bez dosljednosti i bez istinskog osjećaja za žrtvu. A žrtva u ovom slučaju je – istina.

Tužilaštvo BiH odavno nije nezavisna institucija. To je prostor u kojem se nacionalne, međunarodne i lične agende pretvaraju u optužnice, “mišljenja” i – šutnju. A šutnja je najčešći instrument djelovanja Tužilaštva u slučaju Dobrovoljačke.

Šutjeli su kada su Milanko Kajganić i Mladen Vukojičić, gotovo doslovno, prepisivali optužnicu iz Srbije, progoneći ljude koji su branili Sarajevo. Nepravda ovdje nije incident, ona je sistemski proizvedena.

Braniti Sarajevo 1992. značilo je stati pred tenkove, granate i vojnu silu, i reći ne damo grad. Danas ti ljudi hodaju svijetom s potjernicama za leđima. Na aerodromima ih zadržavaju, ispituju, prisiljavaju da dokazuju da nisu zločinci. A nisu. To znaju i tužioci, i sudije, i političari koji su te potjernice naručili.

Da su krivi bili bi osuđeni u Hagu. Ali nisu. Nisu čak ni optuženi. Nisu bili ni formalno osumnjičeni. Štaviše, ovaj slučaj se nikada nije našao na listi predmeta koje je Haag proslijedio bh. pravosuđu.

Ipak, Tužilaštvo BiH ih danas drži kao taoce procesa koji služi revizionizmu. Drži ih u sudskim klupama kako bi političari poput Radovana Kovačevića imali prostor da iz parlamentarnih klupa raspiruju mržnju i izjednačavaju agresora i žrtvu.

Cilj je jasan pokazati da su “svi isti”, da nema razlike između onih koji su napadali i onih koji su se branili.

Kolona JNA bila je legitimna vojna meta – to je utvrdio i Haag. Danas nam, međutim, bh. pravosuđe poručuje suprotno da strana, neprijateljska vojska na teritoriji međunarodno priznate Republike BiH nije mogla biti vojna meta, te da je Alija Izetbegović bio slobodan čovjek.

Istovremeno, svjedoci tvrde da je Alija Izetbegović u maju 1992. godine izvučen i odveden pod prisilom u Lukavicu upravo kako bi bio spašen!? Znate li kako je to slušati i to od onih koji priznaju da su pucali na grad?

Slučaj Dobrovoljačka je alat. Njime se održavaju lažni narativi, balansiraju politički pregovori i kupuju jeftini poeni – sve nauštrb istine. Nauštrb onih koji su branili Bosnu i Hercegovinu. Nauštrb djece koja su odrasla bez roditelja, žena koje su ostale bez muževa, boraca koji su ostali bez zdravlja, a danas i bez dostojanstva.

Dobrovoljačka je paradigmatski primjer kako se odbrana pretvara u optužbu, kako se država odriče onih koji su je stvarali i kako institucije izdaju građane koje bi morale štititi.

Postoje dokumenti Ujedinjenih nacija. Postoje izjave međunarodnih oficira. Postoje snimci. Postoji pravni kontekst. Sve postoji osim političke volje da se istina izgovori jasno, glasno i zauvijek:

U Dobrovoljačkoj nije počinjen ratni zločin.

Ali pravosuđe, radeći kako radi, čini nešto drugo – čini zločin nad istinom.