Neka se nosi u mjesto koje se u pristojnoj prozi ne imenuje svako ko tvrdi da je Trojka, Željko Komšić, Christian Schmidt, Delegacija EU ili bilo koja zapadna ambasada prepreka dijalogu u Bosni i Hercegovini. 

Na šta ciljam?

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik govorio je sinoć u programu RTV Herceg-Bosna. Iznoseći svoj prijedlog rješenja za Bosnu i Hercegovinu, Dodik je kazao kako treba “da se dozvoli Hrvatima da imaju ono što žele, da Srbi imaju ono što Žele, a Bošnjaci ono što žele ne mogu nikada dobiti, a to je da Bosna čitava bude njihova”. (Oko 14. minute.)

Dakle, koncept koji Dodik zagovara jeste ispunjavanje želja Hrvatima i Srbima u BiH, a Bošnjacima - da ne kažem šta. Ostalim čak ni to, piše Haris Imamović za !Odgovor.ba.

Bivši predsjednik RS veli da Bošnjaci nikada ne mogu dobiti ono što žele (a to je navodno da sva Bosna bude njihova). I pošto najbrojniji narod ne smije dobiti to što navodno želi, Hrvatima i Srbima treba dati sve što žele. Zanimljiva logika. Mogla bi se napisati čitava psihijatrijska studija o njoj.

Bošnjacima se nabija osjećaj krivice (zbog navodnih unitarističkih želja), a sve kako bi se stvorili uslovi da politički proces u BiH bude sveden na ispunjavanje želja druga dva naroda. Ima ahmaka u Sarajevu koji su mentalno ulovljeni u ovu klopku, pa nas uvjeravaju da treba biti darežljiv prema SNSD-u i HDZ-u i sve će biti bolje.

Ako i prihvatimo, na trenutak, ovu poluretardiranu zamisao da je rješenje svih problema u Bosni i Hercegovini u tome da se ispune želje Hrvatima i Srbima, vrlo brzo ćemo nailazimo na zid, jer naime, nije jasno šta su tačno te želje.

Umijeće mogućeg, a ne umijećeg željenog 

Da mene neko pita šta je želja Hrvata u BiH, rekao bih da je to izmjena Izbornog zakona, koja bi isključivo išla u cilju jačanja njihovog položaja. 

Međutim, Dodik se sinoć slomio da pojasni voditelju RTV Herceg-Bosna da je želja Hrvata - treći entitet. Dakle, ne promjena Izbornog zakona, već entitet!

Dodik je čak kazao kako bi bilo opasno za Hrvate da se izmijeni način izbora članova Predsjedništva i da se onda, u Zagrebu i drugdje, kaže kako je to kraj hrvatskog pitanja i kako prestaje svaka dalja borba Hrvata u BiH. 

Ali problem je što je i treći entitet želja Hrvata, samo ako hrvatsko pitanje izolirano posmatramo od srpskog, a u stvarnosti ona nisu odvojena. Naime,  Naime, ako uzmemo u obzir šta je, u Dodikovom tumačenju, želja Srba, onda se sve mijenja, pa i sama hrvatska želja.

Iako u spomenutom intervjuu nije smio kazati otvoreno da je želja Srba - secesija, Dodik je to više puta sugerisao, ističući da je Bosna i Hercegovina “nemoguća država”. 

U tom kontekstu, Dodik je podsjetio da je u drugoj Clintonovoj administraciji savjetnik za nacionalnu sigurnost Sandy Berger navodno predlagao da tri naroda u BiH “treba razdvojiti u tri države”.

Dodik je time ujedno pojasnio i šta je, po njegovom tumačenju, želja Srba u Bosni i Hercegovini. 

Dobro, recimo da je tako. Međutim, ako bi se ispunila srpsku želja i omogućilo pripajanje Republike Srpske Srbiji, kako bi to onda djelovalo na hrvatsku želju? Da li bi, u tom slučaju, želja Hrvata bila da imaju svoj entitet u zajedničkoj državi s Bošnjacima, ili bi i sami, vidjevši u srpskom slučaju da je to moguće, poželjeli da i njihov entitet bude pripojen Hrvatskoj? Kome bi pripale federalne općine u kojima većinom žive Srbi?

Na sastanku sa Franjom Tuđmanom, u decembru 1991, jedan od vođa probosanske linije u HDZ BiH Ivan Markešić je kazao: “I tko od nas ne bi želio da živi u Državi Hrvatskoj”, ali je odmah dodao da u stvarnosti to neće biti moguće (što se i potvrdilo).

Na istom sastanku, tadašnji čelnik HDZ u Mostaru Damjan Vlašić ističe da Herceg-Bosna jeste politička želja Hrvata u BiH. “Pa tu nema nikakvo spora”, kaže on i odmah dodaje: “Međutim, ja moram reći da je politika ipak umijeće mogućeg, a ne umijeće željenog. Što se tiče želja, tu smo svi na istoj platformi. Pitanje realizacije tih želja, to je već druga stvar.”

Tok rata, zaključivanje Vašingtonskog, a kasnije i Dejtonskog sporazuma, dalo je za pravo Markešiću i Vlašiću, a ne zagovornicima Herceg-Bosne (i njenog pripajanja Hrvatskoj). 

Na koncu, i sam Dodikov politički uspon vezuje se za podršku koju je 1995. pružio Dejtonu, iako taj sporazum ni tada, ni danas nije ispunjavao želju Srba u BiH, već je odražavao realnost na bojnom polju. Stajalište SDS-ovaca, koji su tada smatrali da treba nastaviti ratovati sve dok se ne prizna državno sjedinjenje Republike Srpske i Srbije, Dodik je, prije nekoliko godina, u dokumentarcu Tri boje otadžbine propratio komentarom da je RS tada morala prihvatiti kakav-takav mirovni sporazum, jer bi, kako je rekao, izgubila da se rat nastavio.

Dodik nije u stanju razumjeti da i Bošnjaci imaju interese

Predstavnica Trumpove administracije Dorothy Shea poručila je na oktobarskoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a da SAD više neće pribjegavati intenzivnoj intervencionizmu, te da je “vrijeme za lokalna rješenja”. Ona je kazala da za rješenjima trebaju tragati predstavnici tri konstitutivna naroda. 

Nedugo nakon spomenute sjednice, Dodik u intervjuu za RTV Herceg-Bosna kaže kako on ne vjeruje u dogovor u Bosni i Hercegovini, jer je ona “nemoguća zemlja”. 

Kada voditelj, u jednom trenutku spomene Švicarsku i kako se u njoj različiti strane mogu dogovoriti, Dodik kaže: “Ne možemo se mi… Nama istorija ne da da se dogovorimo. Oni nisu imali tu istoriju.” 

Na stranu što je historija Švicarske prepuna ratova. Suština je u tome da imamo predstavnika jednog od tri konstitutivna naroda koji poručuje da u BIH nije moguć dijalog ni dogovor. Takav stav je kao logična konsekvenca njegove koncepcije da politički proces u BiH treba biti sveden na to da se Hrvatima i Srbima ispune želje, a Bošnjacima da ide drvena medalja.

Nedavni rezultati izbora za predsjednika RS, na kojima je umjereni kandidat opozicije Branko Blanuša, zamalo pobijedio Dodikovog kandidata pokazuju da ekstremičko nevjerovanje u mogućnost dogovora nema plebiscitarnu podršku srpskog naroda. To je dovoljno.

Dogovor je moguć, uprkos teškoj historiji i svemu drugome. Preduslov dijaloga je da ne vrijeđate sagovornika, da razumijete i priznajete da i on ima volju, interese, itd. Tek uz to moguće je tražiti srednja rješenja. Nije moguće ako mislite da je pravda ispunjavanje vaših želja. Zato se čini da je preduslov dijaloga - Dodikov odlazak s političke scene, jer je bivši predsjednik RS-a zapao u toliki ekstremizam da već dugo nije spreman priznati da i Bošnjaci imaju neke interese, koje treba uobziriti. Glasači u RS-u će odlučiti o Dodikovoj sudbini. Ali, u svakom slučaju, svođenje političkog procesa u BiH na ispunjavanje srpskih i hrvatskih želja nikada neće biti moguće, s Dodikom ili bez njega. Stvarnost je ozbiljnija igra od toga.