Združeni američko-izraelski udari na Iran te haos koji je uslijedio u Perzijskom zaljevu izazvali su najozbiljniju globalnu političku krizu od (ponovne) ruske invazije na Ukrajinu 2022. Potresli su svjetska tržišta kapitala i energenata, dok se razmjere razaranja, koja se sada protežu od Teherana preko Erbila do Abu Dabija i dalje, već mjere stotinama milijardi dolara, a račun i dalje raste, piše politolog Jasmin Mujanović za !Odgovor.ba.

Mnogobrojne su moguće posljedice ovog sukoba. On je, svakako, odraz neizbježne tragedije autoritarizma. Mogao bi biti i zabrinjavajuća ilustracija granica američke tvrde moći, što će u Pekingu i Moskvi biti pažljivo – i slavodobitno – secirano.

Kakve su, ako ikakve, pouke ovog sukoba za Zapadni Balkan?

Bliski Istok i islamofobija na Zapadnom Balkanu

Svrstavanje regionalnih prijestolnica Sjedinjene Države i Izrael, na jednoj strani, te ravnodušnost drugih, zapravo, i neka novost. I šutnja i podrška država Zapadnog Balkana u ovom su slučaju dobrim dijelom performativne. Njihov kolektivni utjecaj na bliskoistočna pitanja, kao i na američke i izraelske interese u toj regiji, praktično ne postoji.

Zašto onda postoji toliko nastojanja – lako vidljivih naročito na društvenim mrežama – da se događaji na Bliskom Istoku povežu s politikom i sigurnošću Zapadnog Balkana?

Prije svega zato što je islamofobija već dugo jedno od ključnih obilježja srpske i hrvatske nacionalističke propagande usmjerene protiv bošnjačkih, ali i albanskih zajednica. U tom kontekstu, proizvoljno povezivanje s Bliskim Istokom odavno je važan element takvih narativa. Ti su narativi imuni na činjenice upravo zato što su čisti ideološki konstrukti, čiji je cilj dehumanizirati i delegitimirati Bošnjake i Albance kao pretežno muslimanske narode, kao i njihovu autohtonost na Zapadnom Balkanu.

Moglo bi se, recimo, primijetiti da je Bosna i Hercegovina, prema ocjeni libertarijanskog Instituta Cato iz Washingtona, najslobodnija država s muslimanskom većinom u svijetu, te da Sarajevo redovno organizuje Povorku ponosa, filmske i književne festivale, kao i da se u gradu vode svakovrsne živahne javne rasprave i debate. Moglo bi se također podsjetiti da tragovi jevrejskog života u Bosni sežu još u rimski period, vjerovatno stoljećima prije dolaska islama, te da je, kako je nedavno zaključio Times of Israel, „Četrdeset i devet osoba iz Bosne i Hercegovine upisano u Yad Vashem kao Pravednici među narodima, od čega je dvadeset i osam Bošnjaka... Društvene veze između Jevreja i muslimana u Bosni su izuzetne.“

Ali te su opaske uzaludne.

Zelena transverzala kao primjer

Kako sam napisao u knjizi Bošnjaci – nacija nakon genocida: Srpskim i hrvatskim nacionalistima Bošnjak nikada ne može biti iskren (...) u svojem prihvatanju liberalizma, jer je njima Bošnjak, po definiciji, odveć zlonamjeran i opasan“. Paralele koje se povlače između te lokalne sektaške perspektive i historijskih oblika antisemitizma nisu slučajne – one su ciljane i potpuno opravdane.

No, kao i kod antisemitizma, upravo zato što su ti argumenti lažni – ne samo zbog očigledne i ogromne geografske udaljenosti između Balkana i Bliskog istoka – oni se moraju stalno iznova ponavljati, u nadi da će sama učestalost apsurdnih tvrdnji nadomjestiti bijedu njihovih stvarnih argumenata.

Tako je, recimo, sarajevski urbanistički projekat poznat kao „Zelena transverzala“, odnosno Zetra, koji je prvobitno osmislio slavni arhitekt Juraj Neidhardt, a kasnije realizovan izgradnjom sportske dvorane Zetra uoči Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, postao predmet jedne fantastične, ali ilustrativne srpske nacionalističke teorije zavjere.

Naime, u knjizi Savremeni džihad kao rat iz 1989. godine, koja je u vrijeme objavljivanja bila instant nacionalni bestseler u Srbiji, Miroljub Jevtić je, između ostalog, tvrdio da je Zelena transverzala zapravo pokušaj stvaranja islamističkog kopnenog koridora između teritorija sa muslimanskom većinom na Zapadnom Balkanu i Turske. Kako je tačno taj koridor trebao proći kroz Sjevernu Makedoniju, Grčku ili Bugarsku, ili kakve je veze imao sa zagađenjem zraka ili umjetničkim klizanjem, nikada nije ozbiljno objašnjeno.

Ali pristalicama takvih ideja to nikada nije ni bilo važno.

Mapa teorije zavjere.

Jer svrha tog narativa nije bila da pruži dokaze o islamističkom aktivizmu u Bosni ili na Balkanu, nego da opravda nasilje nad Bošnjacima i muslimanima u regionu. A upravo to se, uostalom, i dogodilo 1992. godine. Danas oni koji recikliraju slične teorije zavjere, uključujući i nedavne tekstove u tabloidima poput Washington Timesa – doslovno glasilo kulta – jednako su ravnodušni prema činjenicama.

Takva je činjenica, naprimjer, da Srbija još od najmanje 2022. godine tiho produbljuje političku i odbrambenu saradnju s Iranom. Ili prema činjenici da su Ujedinjeni Arapski Emirati 2025. godine bili suzdržani prema rezoluciji Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici, upravo zbog svojih bliskih veza s režimom u Beogradu. Isto su učinile i neke druge države s muslimanskom većinom, poput Bahreina, Alžira, Libana, Omana i Sudana.

Ne postoji sukob civilizacija, samo interesi država

Ironično, upravo ta nespremnost dijela muslimanskih država da priznaju najznačajniji pogrom nad jednim narodom s muslimanskom većinom u drugoj polovini 20. stoljeća – i to u Evropi – otkriva suštinsko jezgro istine u ovom trenutku mahnitog međunarodnog nadmetanja.

Ne postoji sukob civilizacija; postoje, kao što su oduvijek postojali, samo sukobljeni interesi država. A ti interesi stvaraju neobične saveznike i neobična neprijateljstva. Za vlade na Zapadnom Balkanu, događaji na Bliskom Istoku zato bi trebali biti važni samo utoliko ukoliko unapređuju ili ugrožavaju njihove vlastite suverene interese.

Za Bosnu i Hercegovinu, naprimjer, njen dugoročni strateški smjer ostaje jasan: racionalizacija i demokratizacija ustavnog poretka, što bi omogućilo njen konačni ulazak u NATO i Evropsku uniju. To su prioriteti prije svega zato što predstavljaju branu političkim i teritorijalnim pretenzijama njezinih susjeda.

Javnost, naravno, može imati svoje stavove i simpatije. I može koristiti demokratski proces da utiče na odluke svojih vlada. Ali nijedan glas, nijedan protest, niti bilo koje ideološko uvjerenje – bilo zlonamjerno, bilo solidarno – ne može promijeniti osnovne geografske činjenice. Sarajevo je mnogo bliže Londonu nego Teheranu, kao što je bliže Berlinu nego Ankari. Njegovi lideri svaku veliku odluku moraju počinjati i završavati upravo s tom činjenicom.