U povijesti Bosne i Hercegovine postoji jedna tiha, ali postojana nit koja povezuje državnost, duhovnost i identitet. To je nit autohtonosti – svijest da Bosna nije nastajala kao puka periferija tuđih imperija i crkvenih centara, već kao vlastita povijesna, politička i duhovna cjelina. U tom kontekstu, razmišljanje o opravdanoj potrebi uspostave, odnosno obnove “Bosanske pravoslavne crkve”ne predstavlja ni provokaciju ni imitaciju, nego prirodan izraz povijesne kontinuiteta i legitimnog prava Bosne na vlastitu duhovnu samosvojnost, piše nekadašnji poglavar Islamske zajednice u BiH, dr. Mustafa Cerić

Bosna pamti svoju autokefalnu “Bosansku crkvu”– jedinstvenu pojavu u srednjovjekovnoj Evropi, duboko ukorijenjenu u bosansku zemlju, njen narod i njenu državnost. Ta crkva nije bila tek vjerska institucija, nego i odraz političke samosvijesti Bosne kao posebne države, s vlastitim poretkom, vlastitim zakonima i vlastitim pogledom na duhovnost. Upravo ta činjenica razbija argumente onih koji Bosni osporavaju pravo na vlastitu crkvenu tradiciju, neovisnu o centrima moći izvan njenih granica.

Ideja o “Bosanskoj pravoslavnoj crkvi” ne proizlazi iz potrebe da se repliciraju ili imitiraju drugi modeli, niti iz reakcije na suvremene političke i vjerske anomalije u susjedstvu. Ona ne crpi svoju snagu iz polemike, nego iz pamćenja. Ako je Bosna kroz povijest imala vlastitu autokefalnu crkvu, onda je sasvim logično da u suvremenom dobu, u kojem se identiteti ponovo preispituju, Bosna ima i svoju autokefalnu pravoslavnu crkvu, sa vlastitim kanonima, vlastitim sjedištem i jasnom lojalnošću bosanskoj državnosti.

Autokefalnost nije čin razdvajanja, nego čin odgovornosti. Ona ne znači negaciju pravoslavlja, već njegovo ukorjenjivanje u bosanski povijesni i kulturni prostor. “Bosanska pravoslavna crkva” ne bi bila protiv bilo koga, nego za Bosnu: za njenu suverenost, za njen mir i za dostojanstvo pravoslavnih vjernika koji Bosnu doživljavaju kao svoju jedinu domovinu, a ne kao produžetak tuđih nacionalnih i crkvenih projekata.

Posebnu simboliku nosi činjenica da se ova ideja može artikulirati upravo 9. januara – dana koji se u suvremenoj  Bosni i Hercegovini često vezuje za političke tenzije i narušavanje mira. Umjesto datuma razdora, taj dan bi mogao postati dan blagoslova: dan afirmacije bosanske duhovne zrelosti, dan u kojem se odgovara smireno, dostojanstveno i povijesno utemeljeno. Umjesto demonstracije sile, demonstracija kontinuiteta. Umjesto prijetnje miru, poziv na duhovno iscjeljenje.

Obnova “Bosanske crkve”, u obliku autokefalne “Bosanske pravoslavne crkve”, bila bi čin vraćanja ravnoteže – između vjere i države, između tradicije i suvremenosti, između identiteta i suživota. Ona bi simbolizirala prekid s monopolima i tutorstvima koja Bosnu decenijama drže u tuđim narativima, i povratak principu da se bosanska duhovnost oblikuje u Bosni, za Bosnu i u lojalnosti bosanskoj povijesnoj državnosti.

Na kraju, ovo nije pitanje prošlosti, nego budućnosti. Narodi koji se usuđuju obnoviti vlastite zaboravljene institucije ne čine to iz nostalgije, nego iz potrebe da budu cjeloviti. “Bosanska pravoslavna crkva”, kao legitimni nasljednik bosanske autokefalne duhovnosti, mogla bi biti upravo takav čin: tih, ali snažan dokaz da Bosna pamti, razumije i ima hrabrosti da svoju povijest pretvori u temelj mira, a ne u izvor novih podjela.