Bosna je, zaista, čudo — miracle.

Nije čudo samo zato što je preživjela osvajače, progone, podjele, ratove i genocid. Čudo je i zato što još uvijek traje unatoč onima koji je svakodnevno nagrizaju jezikom prezira, isključivosti i ideološke ostrašćenosti. Neki su Bosnu pokušavali uništiti oružjem, neki političkim projektima, a neki je nastoje osiromašiti duhovno — uvjeravajući nas da se svega vlastitog moramo stidjeti kako bismo bili proglašeni modernim.

U kolumni "Predizborne laži i maštarije SDADF-a" (prometej.ba) Enver Kazaz može kritizirati SDA, DF, Trojku ili bilo koju drugu stranku. To je njegovo pravo. Može osporavati njihove programe, njihove kadrove i rezultate njihove vlasti. To pripada demokratskoj raspravi, prenosi Avaz.ba.

Ali kada, usred političke kolumne, iznenada posegne za izrazima "hodže i hodžice", a reisu-l-ulemu Huseina ef. Kavazovića i bivšeg reisu-l-ulemu nazove "zadnjim prevarantima" zato što pozivaju na kišnu dovu, tada više ne govorimo o političkoj kritici. Govorimo o preziru prema jednoj vjeri, jednoj tradiciji i osjećanjima velikog broja ljudi ove bosanske zemlje. Takav govor ne pripada kulturi govora "intelektualca". Taj govor pripada mrzovoljnoj predrasudi. Pripada duhovnom i intelektualnom ahmakluku.

Kazaz tvrdi da reisovi prvo pogledaju vremensku prognozu, a onda narede da se uče dove, predstavljajući očekivanu kišu kao rezultat vlastite molitve. Za tu optužbu ne nudi nikakav dokaz. Ne navodi kada se to dogodilo, ko je gledao koju prognozu, šta je potom naredio niti gdje je bilo ko ustvrdio da će kiša pasti isključivo zbog njegove dove.

Dakle, optužba za prevaru nije argumentirana činjenicama. Ona je konstruirana kako bi se vjerski čin unaprijed prikazao kao obmana, a njegovi nosioci kao varalice. To nije kritičko mišljenje. To je ideološka presuda donesena prije saslušanja.

Dova nije meteorološka prognoza

Kišna dova nije zamjena za meteorologiju. Nije pokušaj da se oblaci prisile da promijene pravac. Nije poricanje klimatskih promjena, niti oslobađanje čovjeka od odgovornosti za uništavanje prirode. Dova je priznanje da čovjek, uprkos svom znanju i tehnološkoj moći, nije apsolutni gospodar svijeta. Ona je čin poniznosti pred Stvoriteljem, ali i čin moralnog preispitivanja pred prirodom koja nam je povjerena kao emanet. Ako bi to samo umišljeni i oholi Kazaz ikad znao i shvatio?

Meteorologija objašnjava kako nastaju oblaci i padavine. Klimatologija proučava dugoročne promjene klime. Ekologija upozorava na posljedice ljudskog ponašanja. A vjera pita: kakav je naš moralni odnos prema zemlji, vodi, zraku, životinjama i budućim generacijama? Ta pitanja nisu međusobno suprotstavljena.

Musliman koji uči dovu za kišu nije oslobođen obaveze da štedi vodu, sadi drveće, sprječava zagađenje, podržava nauku i zahtijeva odgovornu klimatsku politiku. Naprotiv, iskrena dova trebala bi ga učiniti još odgovornijim. Moliti Boga za kišu, a istovremeno uništavati šume, trovati rijeke i rasipati vodu bilo bi licemjerstvo. Ali iz toga ne proizlazi da je dova licemjerna; proizlazi da čovjek mora uskladiti molitvu i djelovanje. Islamsko načelo nikada nije bilo: moli se umjesto da djeluješ. Ono glasi: djeluj koliko možeš, koristi razum i znanje, a potom se osloni na Boga.

Vjerovati u Boga ne znači poricati prirodne uzroke. U islamskom razumijevanju svijeta upravo je Bog Stvoritelj i poretka uzroka i ljudskog razuma koji ih istražuje. Zato su muslimani stoljećima proučavali astronomiju, medicinu, matematiku, geografiju i prirodne pojave, a da zbog toga nisu prestali učiti dovu. Nisu sjedili u kafanama punog dima i opijali se da bi mogli klevetati zdrave ljude iz čiste opijenosti mrzovoljnim predrasudama. Lažna je, dakle, dilema: ili nauka ili dova. Zreo i trijezan čovjek razumije da mogu postojati i nauka i dova, i meteorološka prognoza i moralna poniznost, i klimatska politika i duhovna odgovornost.

Srednjovjekovna pamet ili savremena netrpeljivost?

Kazaz kišnu dovu naziva "formulom srednjovjekovne pameti". Time želi izreći konačnu osudu: ono što je vjersko navodno je zaostalo, a ono što se predstavlja kao sekularno samim je tim napredno. Ali vrijeme nastanka neke prakse nije dokaz njene neistinitosti. Molitva je drevna, kao što su drevni ljubav, nada, savjest, porodica, zahvalnost i potraga za smislom. Zar ih trebamo odbaciti zato što nisu izumljeni u dvadeset prvom stoljeću?

I univerzitet je srednjovjekovna ustanova. Mnoge pravne i filozofske ideje koje danas smatramo temeljem civilizacije imaju antičke ili srednjovjekovne korijene. Starost nečega ne dokazuje njegovu bezvrijednost, kao što ni savremenost nečega ne jamči njegovu mudrost. Čovjek može imati najnoviji telefon, a najstarije predrasude, poput Kazaza. Može se zaklinjati u kritičko mišljenje, a da nikada kritički ne ispita vlastitu netrpeljivost, poput Kazaz. Može govoriti u ime slobode, a ismijavati slobodu drugoga da vjeruje i moli, poput Kazaza. Može sebe smatrati progresivnim, a koristiti rječnik kojim se cijela jedna društvena skupina svodi na podrugljivo "hodže i hodžice", poput Kazaza.

Nije, stoga, najveći problem „srednjovjekovna pamet“, nego savremena ostrašćenost koja ne može podnijeti da bosanski musliman – Bošnjak bude istodobno vjernik, obrazovan čovjek, Evropljanin i odgovoran građanin.

Kritika nije dozvola za ponižavanje

Ni reis Kavazović ni bivši reisa nisu iznad kritike. Nije ni Islamska zajednica. Nijedna institucija i nijedan javni autoritet ne smiju biti izuzeti od argumentiranog propitivanja. Ali postoji jasna razlika između kritike i uvrede. Kritika navodi činjenice, ispituje odluke i pokazuje posljedice. Uvreda lijepi etikete. Kritika otvara prostor za razgovor. Uvreda ga zatvara. Kritika poštuje dostojanstvo neistomišljenika. Uvreda nastoji da ga javno ponizi, poput uvrede oholog i pijanog Kazaza.

Nazvati dvojicu vjerskih poglavara "zadnjim prevarantima" bez ijednog dokaza nije hrabrost. Nije ni intelektualna superiornost. To je nedostatak mjere i odgovornosti za javno izgovorenu riječ. Posebno je zabrinjavajuće što se islamska tradicija u ovakvom diskursu ne tretira kao legitimni dio bosanske kulturne i duhovne baštine, već kao nešto sumnjivo, nazadno i po sebi povezano s političkom manipulacijom. Time se vjera stotina hiljada građana svodi na stranačku legitimaciju, kao da svaki musliman koji uči dovu automatski pripada SDA-u ili DF-u. Kišna dova nije član nijedne političke stranke. Ona je stoljećima starija od svih današnjih partija i nadživjet će ih.

Bosna se ne može voljeti selektivno

Ne može se tvrditi da se voli Bosna, a prezirati jedan od njenih najdubljih duhovnih slojeva. Ne može se slaviti bosanska različitost, a ismijavati muslimane kada javno iskazuju svoju vjeru. Ne može se zahtijevati tolerancija prema svakom identitetu osim prema islamskom identitetu Bošnjaka.

Bosna nije samo geografski prostor ni administrativni sklop. Ona je povijesno iskustvo susreta vjera, kultura i civilizacija. U njenom pamćenju zajedno žive ezan i crkveno zvono, molitva i nauka, tekija i univerzitet, sevdalinka i knjiga, razum i duša. Ko iz Bosne želi odstraniti njenu islamsku tradiciju, ne čini je evropskijom. Čini je siromašnijom i manje bosanskom.

Bošnjaci nemaju potrebu nikome dokazivati da je njihova vjera kompatibilna s razumom. Stoljeća njihove kulture, učenosti, urbanosti i suživota o tome govore uvjerljivije od svake polemike. Ali imaju obavezu odgovoriti kada se njihova tradicija ne kritizira argumentima, nego se izvrgava ruglu, poput Kazaza. Odgovor, međutim, ne treba biti jednak uvredi. Ne treba uzvraćati mržnjom na mržnju niti prezirom na prezir. Dovoljno je pokazati koliko je argument plitak, a predrasuda duboka.

Čudo Bosne

Bosna jeste čudo.

Čudo je što je opstala nakon svih presuda da joj nema života. Čudo je što se poslije tolikih grobova u njoj još uvijek govori o suživotu. Čudo je što se, unatoč organiziranoj sili zla, nije odrekla svoje duše.

A možda je dio tog čuda upravo u dovama njenih ljudi: u dovama majki, šehidskih porodica, imama, svećenika, rabina i svakog čovjeka koji je u najtežem času podigao ruke prema nebu jer mu je zemlja bila uskraćena. To nije dokaz koji se mjeri kišomjerom. To je istina ljudskog iskustva.

Vremenska prognoza može najaviti kišu, ali ne može čovjeka naučiti zahvalnosti kada ona padne. Nauka može objasniti kruženje vode u prirodi, ali ne može sama od sebe proizvesti moralnu obavezu da žednome pružimo čašu vode. Tehnologija može pomoći da ublažimo posljedice suše, ali ne može zamijeniti savjest koja će nas spriječiti da prirodu pretvorimo u žrtvu vlastite pohlepe. Zato ćemo slušati nauku i učiti dovu. Boriti se protiv klimatskih promjena i moliti za kišu. Saditi drveće i podizati ruke prema nebu. Preuzimati odgovornost za ono što je do nas i moliti Boga za ono što nadilazi našu moć.

U tome nema prevare. Ima samo ljudske mjere: svijesti da znamo mnogo, ali ne sve; da možemo mnogo, ali ne sve; da smo odgovorni za Zemlju, ali nismo njeni vječni gospodari.

A gospodinu Kazazu ostaje pravo da ne vjeruje (da po bosanskom rječniku bude ćafir). To pravo treba poštovati. Ali nevjerovanje nije povlastica za ponižavanje onih koji vjeruju, kao što ni vjera nije dozvola da se ponižavaju oni koji ne vjeruju. Bosna može opstati samo ako to pravilo bude vrijedilo za sve.

Jer Bosna neće biti sačuvana ni stranačkim mašinama ni ideološkim jurišnicima. Sačuvat će je ljudi koji znaju da je sloboda vlastitog uvjerenja moguća samo ako poštuju slobodu tuđeg; ljudi koji razumiju da različitost nije bolest koju treba liječiti, nego dar koji treba čuvati.

Upravo zato Bosna traje. Ne zahvaljujući otrovnoj retorici, nego unatoč njoj. I, vjerujem, Božijom providnošću.