Piše: Samir BEGOVIĆ

U hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu nisu na meti bili samo Bošnjaci iako su oni bili glavna prepreka u realizaciji zločinačkih planova Franje Tuđmana i njegovih saradnika.

Na meti su se našli i pripadnici međunarodnih mirovnih snaga koji su nastojali, koliko im je to mandat dopuštao, obuzdati zločinačke akcije Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske.

Snajperista HVO-a ubio britanskog mirovnjaka

Baš kao rezultat takve zločinačke politike na današnji dan 13. januara 1993. godine u samom središtu Gornjeg Vakufa je snajperskim hicem sa položaja HVO-a direktno u glavu pogođen i usmrćen kaplar Wayne Edwards, tada 26-godišnjak, pripadnik elitne brigade Royal Welch Fusiliers Britanske vojske.

Tako je Edwards, pored brojnih civilnih bošnjačkih žrtava u Gornjem Vakufu, ostao upamćen u historiji agresije na Bosnu i Hercegovinu kao prva žrtva britanskih snaga.

Okolnosti njegove smrti su bile dobro i pripadnicima mirovnih snaga u Gornjem Vakufu a posebno unutar struktura HVO-a.

Wayne Edwards je ubijen tokom izvršavanja humanog zadatka pomoći žrtvama napada HVO-a i HV-a na Gornji Vakuf koji je počeo dva dana ranije, 11. januara.

Upravljajući oklopnim vozilom, Wayne Edwards bio je u pratnji ambulantnih kola koja su prevozila tri žene, od kojih su dvije bile trudnice, osiguravajući im siguran prolaz do medicinske ustanove.

Međutim, izvršavanju humanitarne akcije ispriječio se snajperista HVO-a koji je direktnim pogotkom u glavu usmrtio britanskog kaplara. Budući da se u drugom vozilu nalazio sanitetski oficir britanske jedinice, pogođeni vojnik Wayne Edwards je odmah izvučen iz vozila i ukazana mu je prva pomoć. Nakon nekoliko trenutaka iz UN baze je pristiglo još nekoliko oklopnih vozila koja su formirala krug kako bi osigurali prostor tokom ukazivanja prve pomoći, međutim pomoći nije bilo. Kaplar Wayne Edwards je umro odmah nakon što je pogođen.

Ko je odgovoran za smrt britanskog kaplara nije bilo sumnje od samog ubistva. U pismu kojeg je komandant UN zaštitnih snaga, general Philippe Morillon, istog dana uputio predsjedniku paradržavne tvorevine Hrvatske zajednice Herceg Bosne Mati Bobanu, odgovornim za ubistvo kaplara Wayne Edwardsa su nedvojbeno označeni pripadnici hrvatskih snaga iz Gornjeg Vakufa.

U pismu je general Morillon zahtijevao lični angažman Mate Bobana u provođenju istrage o ubistvu britanskog vojnika, te utvrđivanje individualne i kolektivne odgovornosti.

Naravno, ni Mate Boban niti njegovi podređeni nisu učinili ništa da se procesuira snajperista ili njegovi nadređeni koji su eventualno naredili ubistvo.

Tužilaštvo BiH nikada nije istraživalo ovo ubistvo

U 33. godine od ubistva kaplara Waynea Edwardsa ništa nije uradilo ni Tužilaštvo Bosne i Hercegovine da ispita ovaj zločin i eventualno kazni odgovorne ili njihove nadređene.

No, ovakvo ponašanje Tužilaštva BiH i bosanskohercegovačkog pravosuđa uopće samo se uklapa u širu sliku ignorisanja ratnih zločina koji su se dešavali širom općine Gornji Vakuf koji je bio izložen najmasonijim napadima HVO-a i regularne Hrvatske vojske, prvo u januaru 1993. godine a zatim od ljeta iste godine pa sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Jedini konkretan doprinos istraživanju ratnih zločina na području općine Gornji Vakuf do sada je dao Haški tribunal pa je tako presuda "Hrvatskoj šestorki" značajno utemeljena na istraživanju napada HVO-a i HV-a na ovu općinu u Srednjoj Bosni a to podrazumijeva: ubistva civila, naročito djece i stariijih, ubistva zarobljenika, zatvaranje u logore, protjerivanje civilnog stanovništva, sistematsko rušenje civilnih i vjerskih objekata i infrastrukture uopće.

Šta je dokazao Haški sud o početku rata u Gornjem Vakufu?

Nabrojani zločini su najintenzivnije sprovođeni upravo tokom napada HVO-a i HV-a u januaru 1993. godine kada su nastojali da ovladaju Gornjim Vakufom kako bi se povezali sa drugim općinama u Srednjoj Bosni i tako ostvarili kompaktnost teritorije paradržave Herceg-Bosne.

Haški sud je u presudi "Hrvatskoj šestorki" jasno utvrdio i kako je HVO pripremio te realizirao napad i okupaciju Gornjeg Vakufa.

"Dana 24. oktobra 1992., po zapovijedi Željka Šiljega, sve oružane snage HVO-a opštine Gornji Vakuf stavljene pod zapovjedništvo Brigade “Ante Starčević”. Zrinko Tokić je u svom izvještaju Glavnom stožeru HVO-a od 22. januara 1993. takođe potvrdio da su sve jedinice HVO-a u Gornjem Vakufu pod njegovim zapovjedništvom.

Što se tiče jedinica Vojne policije HVO-a prisutnih u Gornjem Vakufu, Vijeće konstatuje da je 3. satnija 2. bojne Vojne policije već u septembru 1992. zauzela kontrolna mjesta u Bistrici, Karamustafiću, Vrbanji i Resniku.

Vijeće takođe napominje da su, prema jednom izvještaju od 5. januara 1993. koji je Valentin Ćorić poslao Bruni Stojiću, 1. djelatna bojna Vojne policije i druge jedinice 2. bojne Vojne policije HVO-a poslate kao pojačanje u Gornji Vakuf.

Vijeće primjećuje da su te jedinice od 11. do 22. januara 1993. učestvovale, u borbenim zadacima u gradu Gornjem Vakufu, u selima Uzričje i Karamustafić i na brdima oko Gornjeg Vakufa u pravcu Bugojna.

U januaru i februaru 1993., u Gronjem je Vakufu takođe bila prisutna Pukovnija "Bruno Bušić", kao i Brigada “Rama”iz Prozora, pripadnici Brigade “Tomislav” iz Livna, jedan odred od dvadesetak pripadnika HOS-a i PPN "Ludvig Pavlović"", navodi se u presudi Haškog suda.

Dokaz planiranja napada i okupacije na Gornji Vakuf od strane HVO-a

Napadi HVO-a na civilne objekte i Armiju BiH počeli su 11. januara ali bez intenzivnog djelovanja. U narednim danima organizovano je više sastanaka i potpisano je više sporazuma o prekidu vatre između HVO-a i ABiH, ali su hrvatske snage izigrale ove sporazume te pokrenuli totalni napad na općinu 18. januara 1993. godine u skladu sa ultimatumom postavljenim 15. januara 1993. godine od strane brigadira HVO-a Milivoja Petkovića. 

"Vijeće konstatuje da je napad počeo u zoru 18. januara 1993. Snage HVO-a su taj napad izvele iz grada Prozora i sa prijevoja na Makljenu, a došle su iz Tomislavgrada, Livna i iz drugih gradova u Hercegovini. U sastavu tih snaga bilo je 430 pripadnika Vojne policije i više od 3.000 vojnika HVO-a. (...) Praljkova odbrana u svom Završnom podnesku tvrdi da HVO nije napao Gornji Vakuf teškom artiljerijom. Vijeće, međutim, konstatuje da dokazi pokazuju da je HVO u napadu na grad Gornji Vakuf koristio tenkove, artiljeriju, rakete i pokretne protivavionske topove", navodi se u presudi Haškog suda.

Nakon totalnog napada uslijedili su i stravični zločini nad civilnim bošnjačkim stanovništvom u nizu naselja (Duša, Hrasnica, Uzričje i Ždrimci...) kojima su ovladale snage HVO-a.

Ultimatum HVO-a od 15.januara da se snage ABiH u stave pod njihovo zapovjedništvo, u potpisu brigadir Milivoj Petković

Britanski obavještajac: Gornji Vakuf su napale HVO i HV

U ovom kontekstu napada HVO-a na Gornji Vakuf zanimljivo je i svjedočenje britanskog obavještajca Andrewa Davida Williamsa na suđenju "Hrvatskoj šestoki" o napadu HVO-a na Gornji Vakuf i okolna sela kao i o učešću Hrvatske vojske u tim operacijama.

On je objasio kontekst ultimatuma koji je HVO postavio Armiji RBiH ali i izričito kazao da su snage HVO-a napale Gornji Vakuf.