Piše: Gojko Berić (Oslobođenje)

Kad te Covid, grip ili neki treći virus dvadeset i više dana učini kućnim pritvorenikom, počinješ se privikavati na odsustvo kontakta sa vanjskim svijetom – ne izlaziš iz stana, ne čuješ žamor ulice i pijace, do tebe ne dopire gunđanje građana u marketima i tramvajima, niti znaš o čemu se najviše priča po kafanama. S vanjskim svijetom komuniciraš posredstvom medija i mobitela. Bosna je proteklih dana bila pod snijegom i ledom, ali nećemo ići dalje od Sarajeva, koje je opisivano kao “zagađeno, neprohodno i prljavo”. Zagađen je zrak koji udišu njegovi stanovnici, snijeg je poremetio saobraćaj i otežao kretanje ljudi, a zaleđeno smeće se gomilalo razbacano po trotoarima.

Televizija je slikom i tonom predočavala stanje stvari, a komentatori su se usredotočili na krivce i dohvatili se njihove kože, a sve uz geslo “Ua sistem, Ua trojka, Ua Rad!” U prevodu – sistem ne funkcioniše i raspao se pod naletom relativno podnošljive količine napadalog snijega, jer njime upravljaju nesposobni ljudi, u konkretnom slučaju kadrovi Naroda i pravde (NiP). Tu jedva da je išta sporno. Bilo je otužno gledati grupice komunalaca zaposlenih u KJKP Rad kako lopatama pokušavaju dobiti bitku sa snijegom i ledom, pa i to nekako bezvoljno, vjerovatno frustrirani stanjem u svom preduzeću. Navodi se podatak koji zvuči gotovo nestvarno – da je u vrijeme dok su oni lopatama grtali snijeg, oko hiljadu uposlenika sjedilo u kancelarijama Rada?! Među “lopatarima” je, kako pišu neke novine, primijećen i jedan broj članova trojke. Minijaturna slika, sada kao parodija, koja je podsjećala na godine socijalističke izgradnje Jugoslavije, kada se orila pjesma “Da nam živi, živi rad!” Međutim, naš svijet je postao lijen. Pokušaj regrutacije “lopatara” među građanima je propao. Nuđena im je nadnica od 100 KM, uz to i dvomjesečno zaposlenje sa platom većom od 1.000 KM. Javilo se njih 27, od kojih su samo trojica pristala da se prihvate lopate?!

Nisam medijski advokat komunalnog preduzeća zaduženog za održavanje prohodnosti i čistoće u glavnom gradu, ali isto tako ne mislim da novinari rade svoj posao ako nekritički uvažavaju svaki vox populi, a prešućuju, kao u ovom slučaju, činjenicu da je život u gradu skup, pogotovo u gradu kakav je Sarajevo, da treba platiti i odvoz smeća koji građani već godinama plaćaju po cijeni koja je ispod svake cijene i da život u ovom istom Sarajevu, koje je pritisnuto populističkim primitivizmom, podrazumijeva i određenu građansku kulturu. Međutim, stanovnici naših gradova očekuju da država pospremi ama baš sve što valja pospremiti, pa i da očisti snijeg ispred njihovih pragova.

Moja komšinica Nataša vratila se ovih dana iz jednog grada u Kanadi, gdje živi njena sestra. U tom gradu, veličine Sarajeva, napadao je snijeg visine preko 70 cm, uz dvadeset Celzijusovih minusa. Njegov istočni dio, sa raznobojnim tipskim kućama, podsjeća na čuveni gradić Payton. Ulice održavaju komunalci, a snijeg na prilazu svakoj od kuća dužni su da očiste njeni stanari. Svaki čitalac shvata šta hoću da kažem. Usput rečeno, stiče se utisak da za ovdašnje medije, kad je o zimskim nevoljama riječ, postoje ekskluzivni građani vrijedni svake pažnje, oni koji žive uz Miljacku i duž tramvajske pruge Baščaršija - Ilidža, dok se desetine hiljada ljudi sa padinastih dijelova Sarajeva u toj priči jedva i pominju. Ko će, čime i kako očistiti njihove strme, zaleđene ulice?

Građani, gunđajući, upiru prstom i u gomile zaleđenog smeća, koje danima nije odvoženo. Zaboravlja se da nije odvoženo ni usred ljeta, kad su deponije sa kojih se širio težak miris bile carstvo štakora. Televizija je tada zabilježila indikativnu epizodu snimljenu u Sokolović-Koloniji. Jedan njen stanovnik požalio se pred TV kamerama na ponašanje svojih komšija koje su, umjesto u kontejnere, bacali smeće po trotoaru, skoro ispod prozora njegove kuće. Kad ih je zamolio da to ne čine, komšije su se pobunile: “Ko si ti da nama određuješ gdje ćemo bacati smeće”?

Poređenja radi, Zagreb je proteklih dana čistilo od snijega i leda 450 dobro obučenih i opremljenih ekipa koje su održavale čak 2.500 km cesta. Ali, Zagreb ima para da to plati, a Sarajevo ih nema. Što nipošto ne znači da haos koji, tvrde mediji, postoji u Radu, treba da se prenosi na ulice glavnog grada BiH i tu niko od odgovornih ne treba da ostane nekažnjen. Pa ipak, iznenađuje pažnja koju su mediji posvetili jednoj relativno podnošljivoj prirodnoj nepogodi, vjerovatno zato što nema ništa lakše nego kritikovati komunalce, kao što je u socijalizmu novinarima bilo najlakše kritikovati konobare. Osim toga, snijeg je uvijek atraktivan, čak i kad ljudima stvara probleme.

Sve ovo podsjeća na stanje u kojem se vidi drvo, ali ne i šuma. Hoću samo da podsjetim da u ovoj zemlji postoje neuporedivo složeniji, ozbiljniji i važniji problemi od jedne zimske komunalne epizode. Šta ćemo sa poluuništenim zdravstvom koje je, metaforički rečeno, cijelu godinu “pod ledom i snijegom”? Šta ćemo sa razorenim obrazovanjem, čiji udžbenici istorije uče nove generacije da mrze? Ili sa metastazirajućom korupcijom, kompromitovanim pravosuđem i siromaštvom? Šta ćemo sa političkim trvenjima naših etničkih predstavnika, sa secesionističkim prijetnjama, sa isprovociranim kašnjenjima na putu za Evropu? Šta ćemo sa svim tim slabostima koje su od Bosne i Hercegovine stvorile višedecenijski problem, zemlju u kojoj ni u jednoj oblasti stvari ne stoje kako treba? I onda očekivati da jedno komunalno preduzeće simboličnog imena Rad - radi kako treba?! Pomenuto preduzeće i ljudi koji njime upravljaju samo su minijaturna slika cjelokupnog sistema, društva koje nije sposobno da se nosi sa problemima koje je samo proizvelo.