Sve izraženiji sigurnosni izazovi i turbulentno geopolitičko okruženje potakli su Bosnu i Hercegovinu da prvi put nakon rata jasno definiše rezervni sastav Oružanih snaga.

Prije nešto više od godinu ministar odbrane BiH Zukan Helez najavio je formiranje ovog sastava. Ta najava, objavom Pravilnika u Službenom glasniku BiH 28. novembra 2025, postala je stvarnost u kojoj se radi na ubrzanom jačanju vojnih kapaciteta države.

Deficitarna zanimanja

Prema ovom pravilniku, prvi put se detaljno definiraju status, svrha, prava i obaveze rezervnog sastava OSBiH, a on se uspostavlja s ciljem jačanja odbrambenih sposobnosti države i osiguranja dodatnih ljudskih kapaciteta za izvršavanje zadataka Oružanih snaga BiH.

- Ima više razloga zašto se to radi. Jedno je zakonska obaveza, drugo je činjenica da živimo u turbulentnim vremenima kada se čitava Evropa naoružava, te samim tim i mi povećavamo brojnost oružanih snaga, kazao je ministar Helez za Oslobođenje.

Prema njegovim riječima, prvih 20 osoba potpisuje ugovore već u februaru.

- To će u početku biti deficitarna zanimanja, uključujući inženjere i ljekare. To su neka zanimanja koja nam nisu potrebna da imamo u stalnom radnom odnosu, jer nemaju puni radni kapacitet, pojasnio je Helez.

U rezervni sastav OSBiH mogu se primati i lica bez prethodnog vojnog iskustva ukoliko posjeduju posebna znanja i zanimanja koja su neophodna za popunu mjesta, a koja se ne mogu popuniti iz reda ranijih profesionalnih vojnih lica.

Kandidati moraju ispunjavati opće zakonske uslove, uključujući državljanstvo BiH, zdravstvenu sposobnost, neosuđivanost i odgovarajuću stručnu spremu, kao i dodatne posebne uslove vezane za konkretne dužnosti u rezervnom sastavu.

Prema riječima vojnog analitičara i našeg saradnika Đure Kozara, Oružane snage BiH i treba da imaju svoj rezervni sastav, kao što to imaju i druge armije u svijetu.

- Ta popuna sa oko 5.000 rezervista je sigurnosni odgovor na zaštitu suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine s jedne strane, a s druge, kao pomoć civilnim organima na prirodne i druge katastrofe i nesreće, ukazuje Kozar.

Slično mišljenje dijeli i vojni analitičar Nedžad Ahatović, koji smatra da BiH ima objektivnu potrebu za rezervnim sastavom Oružanih snaga, ali isključivo ako je on jasno definisan, funkcionalan i finansijski održiv.

Pripadnici rezervnog sastava Oružanih snaga BiH imat će iste obaveze kao i redovni vojnici, kaže Helez

- Aktivni sastav OSBiH je brojčano ograničen i u kriznim situacijama često dolazi do preopterećenja kapaciteta. Rezervni sastav bi omogućio brzo povećanje ljudstva bez stalnog opterećenja budžeta, jer se radi o snagama koje nisu stalno aktivne, ali su obučene i dostupne po potrebi, kaže Ahatović.

S druge strane, Kozar napominje da su dva pitanja ključna za funkcioniranje ovog sastava: ko će biti rezervisti i gdje će se vršiti njihova obuka.

Ko se može prijaviti?

- Rezervni sastav će se regrutirati iz reda penzionisanih vojnika, a za obuku će pozivati vjerovatno i mladiće određenih godišta. Pozive će vjerovatno dobijati i mladići koji bi na temelju dosadašnjeg školovanja, njihovih hobija ili interesa mogli da se uklope u ono što vojsci treba, ističe Kozar.

To su, kako navodi, bespilotni sistemi i letjelice, elektroničko ratovanje, dalekometna artiljerija i slično.

- Pretpostavlja se da bi se obuka rezervista vršila u tri pješadijske brigade: četvrtoj sa sjedištem u Čapljini, trećoj sa sjedištem u Tuzli i šestoj sa zapovjedništvom u Banjaluci, kaže Kozar.

Istovremeno, Kozar napominje da je uvođenje rezervnog sastava u OSBiH sastavni dio saradnje koju naše oružane snage imaju sa NATO-savezom. Ovo potvrđuje i ministar odbrane BiH, ističući da je sve rađeno po NATO-standardima.

Ipak, Ahatović pojašnjava kako NATO formalno ne nameće obavezu uspostavljanja rezervnog sastava, jer se očekuje da partnerske zemlje razvijaju sposobnosti koje omogućavaju brzo povećanje snaga u kriznim situacijama.

- U tom smislu, uvođenje rezervnog sastava OSBiH može se posmatrati i kao korak ka usklađivanju sa NATO-praksama, ali bi primarni motiv ipak trebao biti stvarna potreba BiH, a ne samo ispunjavanje međunarodnih očekivanja, zaključuje Ahatović.