Poslije boravka u svemiru, koji može da traje i svega nekoliko nedjelja, kod astronauta mogu da se razviju mjerljive promjene u samom obliku mozga.

Boravak u bestežinskom stanju mikrogravitacije može da ima dramatične efekte na ljudsko tijelo, ali naučnici su nedavno otkrili još jedan, koji bi mogao da objasni zašto se neki astronauti teško prilagođavaju nakon povratka na Zemlju, prenosi Science alert.

Poslije boravka u svemiru koji može da traje i svega nekoliko nedjelja, kod astronauta mogu da se razviju mjerljive promjene u samom obliku mozga. Kod dužih putovanja kroz svemir, te promjene mogu da potraju najmanje šest mjeseci.

Te promjene su suptilne, najviše nekoliko milimetara, ali djeluje da najduže opstaju u djelovima mozga povezanim sa ravnotežom, percepcijom i senzomotornom kontrolom, što bi moglo da bude razlog za dugotrajan problem pojedinih astronauta da ponovo uspostave ravnotežu u Zemljinoj gravitaciji.

„Zapažamo sveobuhvatne promjene položaja mozga unutar lobanje nakon svemirskog leta i u analognom okruženju“, piše tim koji predvodi fiziološkinja Rejčel Sajdler sa Univerziteta na Floridi.

Ona smatra da su ovi nalazi ključni za razumijevanje efekata svemirskih letova na ljudski mozak i ponašanje.

Kada astronauti provode vrijeme u svemiru, tkiva u tijelu imaju tendenciju da se prilično pomjeraju. Bez uticaja gravitacije, tjelesne tečnosti počinju da se preraspodjeljuju ravnomjernije.

To nije posebno problematično, ali mijenja način na koji mozak „leži“ u lobanji. Prethodna istraživanja pokazala su da se centar mase mozga astronauta nakon svemirskog leta pomjera nagore u lobanji, u poređenju s mjerenjima prije leta.

To nije jedini pokazatelj da se u lobanji mogu dogoditi neobične stvari. Studija iz 2015. godine, u kojoj su ljudi bili zatvoreni u nagnutom krevetu sa glavom okrenutom nadole – tehnika na Zemlji koja imitira preraspodjelu tečnosti u mikrogravitaciji – takođe je otkrila promjene ne samo u centru mase, već i u zapremini određenih djelova mozga.

Sajdler i njene kolege željeli su da iskoriste te naznake i precizno kvantifikuju šta se tačno dešava s mozgovima astronauta dok provode vrijeme u svemiru.

Njihova studija obuhvatila je 26 astronauta – 15 kojima su mozgovi mjereni prije i poslije leta u okviru ove studije, i 11 čija su mjerenja prije i poslije leta bila uključena iz ranije objavljenih radova.

Njihova analiza obuhvatila je i mjerenja mozga kod 24 učesnika 60-dnevne studije nagnutog kreveta koju je sprovela Evropska svemirska agencija.

Detaljna mjerenja pokazala su da se mozak tokom svemirskog leta pomjera nagore i unazad u lobanji.

Međutim, mozak se pomjerao i na druge načine; ne ravnomjerno, već tako da se različite regije mijenjaju u različitim smjerovima, na način koji se ne može objasniti samo pomjeranjem cijelog mozga.

To ukazuje da se mijenja i sam oblik mozga. Najizraženije promjene zabilježene su kod dužih boravaka u svemiru – mozak astronauta koji su proveli godinu dana u svemiru mogao je da se promijeni i do dva ili tri milimetra.

Ovo je potkrepljeno podacima iz studije nagnutog kreveta, koja je pokazala i da se komore – džepovi ispunjeni tečnošću u mozgu – pomjeraju nagore u mikrogravitaciji i u analognim uslovima, što snažno ukazuje na to da preraspodjela tečnosti igra važnu ulogu u ovim promjenama.

Ništa od ovoga nije povezano sa promjenama ličnosti, inteligencije ili kognicije. Umjesto toga, najveće promjene su izgleda uticale na djelove mozga zadužene za funkcije koje pomažu mozgu da prati položaj i kretanje tijela u prostoru.

Najveće promjene dogodile su se u zadnjoj insuli, dijelu mozga koji obrađuje ravnotežu. Najizraženija pomjeranja u ovom regionu, otkrili su istraživači, bila su povezana sa lošijom ravnotežom po povratku na Zemlju.

Astronauti često navode da imaju problem sa stabilnošću danima ili nedjeljama nakon slijetanja, dok se suptilniji oporavak senzomotorike može nastaviti mjesecima.

Ako promjene u obliku mozga igraju ulogu u oporavku astronauta, ove informacije bi mogle da pomognu naučnicima da osmisle bolje programe za vraćanje tijela u „zemaljski režim“.

„Ovaj rad unapređuje naše razumijevanje neuroanatomski promjena u uslovima mikrogravitacije i pruža kvantitativne ciljeve ishoda za razvoj intervencija i optimizaciju strategija oporavka nakon leta, kako bi se zaštitilo zdravlje astronauta u budućim poduhvatima istraživanja svemira“, pišu istraživači.

Takođe navode da zdravstvene i posljedice po ljudske performanse ovih pomjeranja i deformacija mozga povezanih sa svemirskim letovima zahtijevaju dodatna istraživanja kako bi se otvorio put ka bezbjednijem ljudskom istraživanju svemira.

Nalazi su objavljeni u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.