Piše: Dragan Bursać (CdM) 

“Samo kratko: Početkom 1942. njegove jedinice uništavaju 33 muslimanska sela u bjelopoljskom srezu. Hiljadu žena i djece pobijeno. U februaru 1943. – Foča, Pljevlja, Čajniče – oko osam hiljada žena, djece i staraca. Osam hiljada. Zato je pitanje jednostavno: ako rehabilitujete Đurišića, šta rehabilitujete? Masakre u Foči? Spaljena sela? Zaklanu djecu? Saradnju s fašistima? Gvozdeni krst koji je dobio od Hitlera? Ili ideju da je etničko čišćenje legitimna politika?  Ili sve to zajedno?”

Odmah da se razumijemo, ne, nije prvi put da se pokušavaju rehabilitovati četnički koljači u takozvanom „srpskom svetu“. Ta, sjetimo se Srbije u kojoj su oni odavno prevedeni u pozitivce, a filmovi u kojima se fino isfenirane brade, sa 32 zuba u glavi i lenonkama na glavi, prikazuju kao „prvi gerilci Evrope“, postaju stvar prestiža i građanskog odgoja.

Dabome da je sve to nakaradno, ali se možete pitati kakve ovo sad ima veze ima sa Crnom Gorom? Ima, itekako, jer se u njoj pokušava na mala i ne tako mala vrata četničanje romantizirati i, na koncu, zakonski rehabilitovati.

Nova epizoda starog horora

Najnovija epizoda tog moralno-političkog horora zove se „Deklaracija o Pavlu Đurišiću“ – dokument koji je predat Skupštini Crne Gore. Ne kao pamflet opskurnih nostalgičara, nego kao pravni akt koji pretenduje da institucionalno opere lik i djelo čovjeka čije su ruke bile do lakata u krvi civila.

I da se razumijemo: iza ove deklaracije ne stoje anonimni romantičari paraistorije. Stoje organizovane strukture Ravnogorskog pokreta, političko-crkveni krugovi koji godinama proizvode ideološku maglu, te mreža pseudopatriotskih udruženja i političkih aktivista koji četništvo pokušavaju izvući iz folklora i uvesti u ustavno-pravni poredak.  Neki će reći, to je smiješno, ali zar na čelu te iste Skupštine nije četnički vojvoda?

Prema tome, Deklaracija nije spontani dokument. Ona je politički projekat.

Nema presude, nema zločina – šta li?

Deklaracija tvrdi da ne postoji pravosnažna presuda protiv Pavla Đurišića. Kao da istorija postoji tek od trenutka kada se potpiše sudska klauzula. Kao da masovne grobnice čekaju notarsku ovjeru. Kao da dokumenti o klanjima, etničkim čišćenjima i saradnji s fašističkim okupatorima nisu istorijski i moralni sud jači od svake presude. To me podsjeti na korumpirano bosansko sudstvo gdje je sud utvrdio da je OK spomen-ploča zločincu Ratku Mladiću jer u trenutku postavljanja iste-Mladić nije zvanično bio proglašen ratnim zločincem (sic!).

I šta je onda pravna neutralnost?

Pravna neutralnost istorijskog statusa? Za ratnog zločinca? To je kao da tražite pravnu neutralnost kuge. Ili moralnu ambivalentnost Auschwitza.

Ko je je boje Đurišićeva “neutralnost”?

Jer Pavle Đurišić nije bio literarna figura. Bio je komandant četničkih jedinica, saradnik italijanskih fašista i nacističke Njemačke, dobitnik Hitlerovog Gvozdenog krsta. Bio je čovjek koji je sam raportirao Draži Mihailoviću kako je „očistio teren“ od muslimana i katolika. To „čišćenje“ značilo je spaljena sela, zaklane žene, pobijenu djecu, masovne grobnice i jame bez dna.

Početkom 1942. njegove jedinice uništavaju 33 muslimanska sela u bjelopoljskom srezu. Hiljadu žena i djece pobijeno. U februaru 1943. – Foča, Pljevlja, Čajniče – oko osam hiljada žena, djece i staraca. Osam hiljada. To nije vojni sukob. To je industrija smrti. To je etničko čišćenje prije nego što je termin ušao u diplomatski vokabular.

Ali, evo nas 2026. godine, i neko mrtav-hladan predaje deklaraciju kojom se traži zaštita lika i djela tog nečovjeka. Jer nema presude. Jer komunisti su, navodno, vodili propagandu. Jer pravo je zamijenilo etiketu. Jer istorija je relativna. Jer istina je, kao, stvar perspektive.

Naravno, uvijek je stvar perspektive – ako ste na strani noža i zla.

Ovo je klasična strategija revizionizma: prvo relativizacija, onda pravna farsa, pa moralna amnezija, i na kraju – spomenik na trgu. Sjetimo se da to traje decenijama. Dvije decenije unazad slušamo iste mantre: „radi pomirenja“, „da zakopamo ratne sjekire“, „da izjednačimo partizane i četnike“, „da živimo u prosperitetu“. Kao da prosperitet zavisi od toga hoćemo li podići spomenik ratnom zločincu.

Pomirenje koje se gradi na spomeniku koljaču i njegovoj rehabilitaciji nije pomirenje. To je ideološka okupacija sjećanja.

I nemojmo se zavaravati: ovdje nije riječ samo o Pavlu Đurišiću. On je mrtav. Riječ je o ideologiji koja je njega proizvela, hranila i glorifikovala i koja je življa nego ilad. Riječ je o kontinuitetu velikosrpske politike koja, od 1941. do danas, sanja isti san: etnički homogen prostor, krv i zemlje, „naš narod“ i „njihova smrt“.

Zato Andrej Nikolaidis s pravom kaže: braniti Đurišića znači braniti ideologiju koja je vodila njegovu krvavu ruku. Poziv na poštovanje Đurišića je poziv na poštovanje te ideologije. I to je ključ. Ovdje se ne radi o istoriji. Radi se o budućnosti.

Deklaracija se poziva na pretpostavku nevinosti. Kao da međunarodna humanitarna norma nije moralni zakon čovječanstva. Kao da ne postoje dokumenti, svjedočenja, arhivi, izvještaji Zemaljske komisije. Kao da ne postoje grobnice. Kao da se Foča, Pljevlja, Bijelo Polje nisu dogodili.

Pravo je važno. Ali pravo bez etike je tehnička instrukcija za zločin. A pravo bez pamćenja je alat za revizionizam.

Pseudohrišćanstvo kao alibi

Najperverzniji dio ove farse je pseudo-hrišćanska retorika. Spomenici, parastosi, liturgije, pomirenje. Krst pored noža. Bog pored masovne grobnice. Zapovijest „ne ubij“ pretvorena u „ubij za naš narod“. To je teologija etničkog čišćenja.

I tu dolazimo do ključne figure: mitropolita budimljansko-nikšićkog SPC Metodija Ostojića.

Metodije nije pasivni posmatrač. On je aktivni akter ove revizionističke liturgije. On je čovjek koji je otkrio spomenik Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru, uz intoniranje himne Srbije, dok su okupljeni slavili četničkog komandanta, pjevali mu, i dok su četnički vojvode govorili o „srpskoj Crnoj Gori“. To nije bila misa za mrtve. To je bio politički miting u mantiji.

Metodije je poručio, sjetite se,  da će spomenik unijeti u crkvu „pa nek dođu da ruše crkvu“. Drugim riječima: crkva kao bunker za ideologiju etničkog čišćenja. Oltar kao zaklon za spomenik koljaču. Liturgija kao politički performans.

To je trenutak u kojem crkva prestaje biti crkva i postaje ideološki štab. Mantija postaje uniforma. Krst postaje zastava.

I onda se sve to umota u frazu „evroatlantskih vrijednosti“. Kao da NATO članstvo zahtijeva spomenik nacističkom kolaboracionistu. Kao da Brisel jedva čeka da Crna Gora rehabilituje četnike pa da joj otvori poglavlja. Suludo!

Ovo je balkanska simulacija modernosti: dok se na papiru govori o Evropi, u praksi se podižu spomenici zločincima iz 1943.

A Deklaracija pred Skupštinom? To je pokušaj da se revizionizam institucionalizira. Da se iz kafanske mitologije prebaci u pravni diskurs. Da se četnički pokret opere sudskom terminologijom, a zločin pretvori u „sporno tumačenje“.

To je opasno. Jer kada država počne relativizirati zločin, ona priprema teren za novi zločin. Kada parlament raspravlja o rehabilitaciji koljača, on šalje poruku da se klanje može reinterpretirati kao patriotski čin.

I tu dolazimo do suštine: Pavle Đurišić nije istorijski problem. On je politički simptom. On je indikator koliko je duboko društvo potonulo u revizionizam. On je test da li su antifašizam i civilizacijski minimum još uvijek temelji društva ili su postali smetnja.

Deklaracija o Đurišiću nije pravni dokument. To je politička deklaracija rata protiv istorijske istine. To je manifest ideologije koja nikada nije nestala, samo je mijenjala uniforme.

Šta tačno rehabilitujete?

Zato je pitanje jednostavno: ako rehabilitujete Đurišića, šta rehabilitujete? Masakre u Foči? Spaljena sela? Zaklanu djecu? Saradnju s fašistima? Gvozdeni krst koji je dobio od Hitlera? Ili ideju da je etničko čišćenje legitimna politika?

Jer ne možete odvojiti čovjeka od djela. Ne možete oprati krv pravnim formulacijama. Ne možete pretvoriti klanje u istorijsku fusnotu.

A najopasnija stvar u svemu ovome nije sama deklaracija. Najopasnija je tišina. Tišina institucija. Tišina dijela javnosti. Tišina koja govori da je društvo naviklo na zlo, da ga doživljava kao folklor, kao politički performans, kao još jednu vijest.

Ali zlo koje se normalizira – ponavlja se.

Zato „Deklaracija za rehabilitaciju četničkih koljača“ nije samo crnogorski problem. To je regionalni problem. To je balkanski simptom bolesti koja nikada nije izliječena. To je dokaz da se 1943. i 1992. još uvijek bore za interpretaciju 2026.

I da završim jasno, bez patetike, ali s imenima i adresama: rehabilitaciju četničkog koljača guraju Ravnogorski pokret, dio političkih struktura u Crnoj Gori, ideološki krugovi velikosrpskog projekta i Srpska pravoslavna crkva kroz svoje isturene mantije. Mitropolit Metodije nije kolateralna figura – on je simbol simbioze oltara i noža. A ono najvažnije – na čelu Skupštine je četnički vojvoda Andrija Mandić. Pa vi saberite dva i dva.

Ko god rehabilituje Đurišića, rehabilituje klanje. Ko god mu podiže spomenik, podiže spomenik etničkom čišćenju. Ko god mu piše deklaraciju, piše deklaraciju vlastitog moralnog bankrota.

Jer istorija pamti. Grobnice pamte. A krv se ne briše pravnim fusnotama.