Danas se navršavaju 33 godine od smrti Srđana Aleksića, mladića iz Trebinja čije je ime postalo sinonim za ljudskost, hrabrost i pobjedu dobra nad bezumljem rata. Srđan je preminuo 27. januara 1993. godine, na isti dan kada se obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, ostavljajući iza sebe priču koja i tri decenije kasnije ujedinjuje regiju.

Srđan je napadnut 21. januara 1993. godine na trebinjskoj pijaci. Kao pripadnik Vojske Republike Srpske, on se suprotstavio četvorici vojnika iste armije koji su maltretirali njegovog sugrađanina i prijatelja, Bošnjaka Alena Glavovića. Štiteći prijatelja svojim tijelom, Srđan je zadobio smrtonosne udarce od kojih je pao u komu i šest dana kasnije izdahnuo.

Životni dug Alena Glavovića

Alen Glavović danas živi u Švedskoj, ali svake godine dolazi u rodno Trebinje kako bi posjetio Srđanov grob i njegovog oca Radu Aleksića. Glavović ističe da je Srđanova žrtva razlog što on i njegova porodica danas postoje.

"Morao je umrijeti da bih ja živio. Dužan sam do kraja života dolaziti na njegov grob, a nadam se da će to nastaviti i moja djeca", poručio je Glavović.

Pravosudni epilog i (ne)priznanje u rodnom gradu

Iako je Srđanovo djelo prepoznato širom svijeta, pravosudni ishod i odnos lokalnih vlasti u Trebinju i dalje izazivaju kontroverze:

• Presuda: Četvorica napadača su 1994. godine osuđena na svega 28 mjeseci zatvora zbog "učestvovanja u tuči sa smrtnim ishodom".

• Danas: Srđanov otac Rade u Trebinju i danas sreće jednog od ubica svog sina.

• Memorijalizacija: Dok ulice i trgovi u Sarajevu, Beogradu, Podgorici, Novom Sadu i Pančevu nose njegovo ime, u rodnom Trebinju Srđan Aleksić još uvijek nema ni ulicu ni spomen-ploču.

Simbol koji živi kroz nagrade

U čast Srđana Aleksića u Bosni i Hercegovini ustanovljena je prestižna novinarska nagrada koja se dodjeljuje za profesionalno izvještavanje o marginalizovanim grupama. Također, posthumno mu je dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH.

Njegov otac Rade, koji je na smrtovnici napisao da je Srđan umro "vršeći svoju ljudsku dužnost", ostaje neumoran u očuvanju uspomene na sina, podsjećajući da je "čovjek" titula koja se najteže stiče.