Zagovornici realističke teorije  međunarodnih odnosa to odavno govore bez uljepšavanja. Hans Morgenthau je upozoravao da se politika ne vodi moralnim željama nego interesima i moći, dok je John Mearsheimer podsjećao da male države opstaju samo ako nauče živjeti u svijetu u kojem sila, a ne pravila, odlučuje o ishodima.

Piše: Nermin Hodžić za Politički.ba,

Drugim riječima: pravda bez snage je samo želja.

Ipak, u bosanskohercegovačkom javnom prostoru uporno se vraća jedna stara iluzija – uvjerenje da je politika potraga za trajnom harmonijom. Kao da je moguće doći do konačnog dogovora, stabilne ravnoteže i stanja u kojem politički sukobi prestaju, a institucije same od sebe funkcionišu.

Historija nas uči suprotno.

Politika nikada nije harmonija.

Politika je odluka.

Odluka u sukobu interesa.

Pod pritiskom moći.

Često odluka koja znači izbor između lošeg i još goreg.

Trajna stabilnost je iluzija. Postoji samo privremena ravnoteža snaga.

Možda je problem u tome što smo kao društvo predugo odgajani u jednoj drugačijoj političkoj kulturi. U jugoslavenskoj predstavi politike kao trajnog sklada, u mitu o bratstvu i jedinstvu, u uvjerenju da se sukobi mogu administrativno potisnuti, a razlike prešutjeti. Taj tihi jugonostalgičarski san o harmoniji ostavio je dubok trag posebno u bošnjačkoj političkoj svijesti, premda nam se ta iluzija već jednom raspršila pred vlastitim očima. Brutalno i razarajuće. 

Jednostavno, politika nikada nije ni bila nikakva umirujuća terapija. 

Ona je odnos snaga.

Države ne opstaju zato što su u pravu, nego zato što znaju odlučiti na vrijeme.

Dugo smo vjerovali da živimo u svijetu pravila:  međunarodnog prava, saveza, evropskih integracija. Da će nas norme zaštititi.

Danas je jasno da je to bila kratka epizoda.

Ukrajina, Bliski istok, dvostruki standardi, slabljenje Evropske unije, povratak geopolitike. Sve govori isto: pravila vrijede samo dok iza njih stoji sila. Kad sile nema, pravo postaje papir.

Svijet se vratio realizmu.

A realizam je jednostavan: ne preživljavaju najispravniji, nego najspremniji.

Bosna i Hercegovina to osjeća svakodnevno.

Ovo nije stabilna demokratija u kojoj pobjeđuje bolji argument. Ovo je društvo trajućih latentnih i akutnih kriza. 

Jedni prijete secesijom i blokiraju institucije.

Drugi paraliziraju procese dok ne dobiju ustupke.

Susjedi nastupaju kao tutori.

Međunarodna zajednica interveniše selektivno.

Između Istoka i Zapada, Bosna i Hercegovina je više prostor nadmetanja nego subjekt odlučivanja.

To nije harmonija.

To je politički rov. 

U tom političkom rovu ne branimo samo civilizacijske vrijednosti i ideale, već prečesto i goli opstanak. 

Zato se kod nas pitanje političkog liderstva ne svodi tek na stil, pristojnost ili retoriku. Svodi se na političku  funkcionalnost i efektivnu realpolitičku snagu. 

Prilično preuranjena isticanja kandidatura za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka nagovještava mogućnost izbora između dva značajno različita tipa političara. 

Jedan je tip salonskog političara i birokrate koji teži politici dojma, čija je retorika diplomatski korektna, dojmovno uredna, bez izražene karizme. On  više brine kako nešto izgleda nego kakav učinak proizvodi. Vjeruje u protokol, formu i saopćenja. Takva politika, možda ostavlja dobar utisak, ali rijetko mijenja odnos snaga na političkom terenu. Unutarnjem i međunarodnom. 

Drugi tip je funkcionalna i učinkovita politička borba istrajnosti. Manje opterećena formom, više fokusirana na rezultat. Oslanja se na iskustvo, pregovore, pritisak, izdržljivost i sposobnost da iz realnog sukoba interesa izvuče konkretnu korist za državu i narod. Možda nije uvijek elegantna, ali je operativno djelotvorna. Možda ne umiruje sedativno već ulijeva sigurnost otriježnjenja.  Možda nije uvijek retorički izbrušena da se svima dopadne, ali postiže konkretne političke efekte.

Prva traži dojam.

Druga traži ishod.

Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u njoj nemaju luksuz biranja tehničke dotjeranosti i uglađenosti. 

Izbori kod nas nisu takmičenje u retorici, ni debatno takmičenje. Nisu ni konkurs za  dobrostojećeg mladoženju. 

To je test političke izdržljivosti.

Možda je upravo to i prava mjera bošnjačke političke zrelosti:  razumjeti da politika nije prostor moralne utjehe, nego odgovornost donošenja teških odluka u svijetu koji nikome ništa ne duguje.

Naposljetku, pred Bošnjacima stoji i dublja odluka: jesu li spremni napustiti naslijeđeni titoistički refleks izbjegavanja sukoba i prihvatiti politiku kao borbu interesa, a ne kao nostalgiju za vremenom u kojem je sistem navodno sve rješavao sam. Uglavnom, ignorišući  njihovo postojanje. 

Jer u Bosni i Hercegovini izbor nikada nije samo apstraktno državno pitanje.

To je i pitanje političke sigurnosti naroda koji nema rezervnu državu, nema alternativni centar moći i čija se pozicija brani upravo kroz institucije ove zemlje.

Zato,  ne biramo protokol.

Ne biramo dojam.

Biramo snagu.

Nije dovoljno biti u pravu. 

Treba imati kapacitet da to pravo odbraniš.

Zato, dilema izbora kod nas je često, pa i ove godine, dilema  između estetike dojma i ostanka u igri,  Između samodopadljive slatkorječivosti i zrele političke pragme. Između zaklanjanja za fraze i "institucije sistema" i karizme strpljivog pregovarača spremnog da se u svakom trenutku pretvori u rovoskog borca. Između prividnog perfekcionizma i suštinske spremnosti na efikasnu  borbu u kojoj iskustvo strategije i taktike dominira  nad ziheraškom dopadljivosti. 

Politika nije puko obećanje harmonije.

Politika je odluka da ostaneš za stolom.

Ko to ne razumije, umjesto za stolom završi na meniju.