Piše: Vahidin PRELJEVIĆ / Odgovor.ba

Dodik je boravio u Izraelu povodom Dana sjećanja na Holokaust, sastao se tamo s važnim izraelskim zvaničnicima, uključujući i samog premijera Benjamina Netanjahua.

U objavi na socijalnim mrežama napisao je kako je u Izraelu tražio podršku za vraćanje na onaj fantomski izvorni Dayton te je radio na daljem jačanju veza sa Trumpovom administracijom u Washingtonu.

Šta sve Zvizdić ne zna o Povelji bana Kulina

Dodik odavno njeguje odnose sa ekstremnim izraelskim desničarima, inače važnoj karici sve bolje umrežene neofašističke internacionale, koja aktivno radi na izgradnji „zajedničkog“ neprijatelja i razradi scenarija u kojem su „muslimani“ prijetnja za Evropu i judeo-kršćansku civilizaciju.

U taj rog opasnih ideoloških fantazmi već duže vrijeme puše i Dodik zazivajući sukob civilizacija i nove križarske pohode. No, iako ga ozbiljniji fašistički igrači i zločinci ponekad kao duhovnog srodnika i sitnog kolaboracionistu puštaju u svoje društvo, čini se da je ova velika geopolitička pozornica ipak malčice prevelika za njega.

To je Dodik opet zorno pokazao prijedlogom, koji je iznio za vrijeme svog boravka u Izraelu, da se Sarajevska hagada „vrati“ u Jerusalem, da se dakle vrati tamo gdje nikad nije bila. Usput budi rečeno: nije jednaka po opasnim političko-idejnim implikacijama, ali je po intelektualnim dometima i učinkovitosti usporediva najnovija inicijativa Denisa Zvizdića da se Povelja Kulina Bana, koja se čuva u Sankt Peterburgu, vrati u Bosnu, iako taj primjerak, kako ovih dana ističu glasovi iz struke, iz BiH nikada nije ni otuđen nego je u prvoj polovici 19. stoljeća ukraden iz dubrovačkih arhiva i prebačen u Rusiju.

Tome su valjda na mutan način kumovali mitropolit Đorđe Nikolajević i ruski vicekonzul Jeremija Gagić, koji se htio dodvoriti ruskom caru.

Pojačati osiguranje u Zemaljskom muzeju

Tu se vraćamo na Dodika koji je, ne sasvim slučajno, kad uzmemo u obzir njegovu pozadinu, avansirao u jednog od vodećih svjetskog stručnjaka za političke transakcije sa ukradenim kulturnim i identitetskim dobrom: sjetimo se kako je onomad u jednom nezgrapnom činu dodvoravanja Sergeju Lavrovu, vječitom ruskom ministru vanjskih poslova, poklonio jednu staru ukrajinsku ikonu sumnjivog vlasništva: pozadina tog diplomatskog skandala, koji je čak i za Lavrovljev ukus bio degutantan, nikada nije razriješena, a Tužilaštvo BiH je na sraman način odustalo od istrage.

Bilo kako bilo, Zemaljski muzej ovim povodom svakako treba pojačati obezbjeđenje: ko zna šta se po Dodikovoj ili nečijoj sličnoj glavi mota. Iz takve glave se, naime, svojevremeno rodila i namisao da je pjesma Pukni zoro slovenskog autora Roberta Pešuta Magnifica, koju je on napisao za film Montevideo, bog te video (2013.) divna stara „pjesma koju su pjevali srpski vojnici na Kajmakčalanu prvi put u teškim borbama u kojima su se borili da se vrate na prostor Srbije, na Solunskom frontu“.

Hagada kao simbol izgona Jevreja iz “kršćanske Evrope”

Od čovjeka koji je čak i u svom primarnom i možda jedinom kulturnom domenu, a to je kafanska pjesma, sklon najgrubljim historijskim falsifikatima, svašta se može očekivati.

Otuda je njemu svejedno što je Sarajevska hagada ne samo vrhunski dokument sefardske srednjovjekovne pismenosti i umjetnosti, nego i živo svjedočanstvo o jednom progonu, izgonu muslimanskih Maura i jevrejskih Sefarda iz Španije, njihove vjekovne domovine, jednom dakle velikom zločinu, možda i prvom političkom projektu u historiji koji se bazira na ideji etnoreligijske segregacije i netrpeljivosti između civilizacija, pa i konceptu krvi i tla (la limpieza de sangre), a čiji je istaknuti savremeni ideološki sljednik – gle cinizma - dakako upravo sam Dodik, koji svako malo zaziva križarske ratove i govori o nemogućnosti suživota muslimana i kršćana i potrebi njihovog trajnog razdvajanja.

Pogled na svijet jednog crnoburzijanca

Takva ideološka ostrašćenost i kultura mržnje, koju otjelovljuju Dodik i njegova grupa, samo za površne posmatrače može izgledati nespojiva sa surovom i sirovom pragmatičnošću i realpolitičkim instinktom; naprotiv, ona je sasvim komplementarna mentalnom ustrojstvu u kojem su trgovina ukradenom robom, falsificiranje pečata i identitetski šverc odavno normalizirane prakse.

Hagada, povrh svega, i zbog svoje kasnije historije, načina na koji ju je Derviš Korkut sakrio od nacista i ustaša, o čemu smo ovdje već pisali, simbolizira još jednu važnu ideju: pobjedu kulture nad nečovječnim mračnjaštvom.

Kao što je Hagada, kao neka vrsta metonimije bosanske kulture u cjelini, preživjela rekonkvistu, progone, svjetske ratove, holokaust, genocide, opsadu grada od Dodikovih ideoloških i mentalitetskih predšasnika, tako će preživjeti i samog Dodika, Kabirija i ostalu neofašističku bratiju.