Od četrdesetih godina prošlog vijeka, ovo područje privlačilo je radnike iz svih krajeva Jugoslavije i predstavljalo jedan od temelja teške industrije bivše države. Rudnici su hranili gradove, stvarali identitet i osiguravali egzistenciju generacijama. Danas se, međutim, ta historijska veza između rudnika i ljudi nalazi pred ozbiljnim lomom.

Od 2018. godine rudarski kompleks u Boru i Majdanpeku preuzela je kineska državna kompanija Zijin Mining, koja je do sada uložila oko 2,3 milijarde eura kako bi dramatično povećala proizvodnju. Ali kako piše Politico, širenje rudnika daleko prevazilazi ekonomske okvire: ono mijenja pejzaž, briše sela i duboko zadire u svakodnevni život stanovnika istočne Srbije.

Sela koja nestaju, ljudi koji ostaju bez izbora

Kako se kopovi šire, čitave porodice gledaju kako im kuće, imanja i uspomene nestaju pod zemljom ili bivaju otkupljene i srušene. Zemlja se eksproprisira, često uz osporene procjene vrijednosti, dok mnogi mještani tvrde da im država nije ponudila stvarne alternative za preseljenje ili nastavak života. Poljoprivrednici ostaju bez oranica, lovci bez šuma, a sela koja su nekada imala škole, kafane i živu zajednicu danas se svode na nekoliko preostalih domaćinstava.

U mjestima poput Slatine i Krivelja kuće pucaju zbog podzemnih eksplozija, zidovi se krive, a voda prodire kroz temelje. Ljudi strahuju da će se jednog dana probuditi iznad rudnika. „Nije problem samo to što uzimaju zemlju“, kažu mještani, „već što nam uzimaju život kakav smo poznavali“.

Ekološka katastrofa bez sistemske kontrole

Ekološki uticaj rudarskog širenja je ogroman. Šume su posječene, rijeke zatrovane, a zrak u Boru spada među najzagađenije u Evropi. Posebno se izdvaja Borska rijeka, koja se smatra ekološki mrtvom, bez ribljeg i biljnog svijeta, sa sedimentima punim bakra, arsena i nikla. Zagađenje se Timokom prenosi dalje ka Dunavu.

Izvještaji bilježe česte skokove koncentracije sumpor-dioksida, kao i prisustvo teških metala poput olova, kadmija i arsena u zraku. Uprkos tome, od preuzimanja rudnika od strane Zijina nije provedena sveobuhvatna i nezavisna procjena uticaja na zdravlje stanovništva. Ljekari i porodice preminulih govore o povećanom broju karcinoma i respiratornih bolesti, dok zvanični podaci ostaju fragmentarni.

Rudnik kao paralelni svijet

Dolazak kineske kompanije donio je i novu, gotovo nevidljivu populaciju – na hiljade kineskih radnika koji žive u zatvorenim kampovima unutar rudarskog kompleksa. Oni rijetko dolaze u kontakt sa lokalnim stanovništvom, a kretanje im je ograničeno. Samo menadžeri i viši kadar imaju slobodu izlaska iz kampova.

U gradu su se pojavili kineski restorani, propagandni ekrani s promotivnim video-snimcima kompanije i kineske zastave, ali prava integracija ne postoji. Lokalni stanovnici opisuju taj odnos kao prisustvo koje je „svuda, a nigdje“. „Ovo je kolonizacija“, kaže jedan od mještana čija porodica generacijama živi od poljoprivrede, a koji sada vodi sudski spor protiv kompanije zbog eksproprijacije zemlje, piše Politico.

Srbija kao kinesko uporište u Evropi

Bor i Majdanpek, navodi Politico, nisu izolovan slučaj već dio šire slike. Kina je 2022. godine postala najveći pojedinačni investitor u Srbiji, s ulaganjima koja su po prvi put bila jednaka zbiru investicija svih 27 članica Evropske unije. Srbija se tako profilisala kao ključno kinesko uporište ne samo na Zapadnom Balkanu, već i u širem regionu Centralne i Istočne Evrope.

Pitanja suvereniteta i transparentnosti dodatno su pojačana činjenicom da ugovor između Srbije i Zijin Mininga nije javno dostupan. Lokalni aktivisti upozoravaju da se strateški resursi predaju bez jasne kontrole, dok se društveni i ekološki troškovi prebacuju na građane.

Strah, otpor i tiho nestajanje

Otpor postoji, ali je skup. Aktivisti i članovi lokalnih udruženja svjedoče o pritiscima, prijetnjama i sukobima sa privatnim osiguranjem koje čuva rudnik. Protesti protiv zagađenja i korupcije povremeno izbijaju u Majdanpeku i Boru, ali bez jasnog ishoda.

U međuvremenu, ljudi pokušavaju da ostanu. Neki odbijaju da prodaju kuće stare više od jednog vijeka. Drugi, iscrpljeni, pristaju na odlazak, nadajući se barem novom mjestu za život. Postoje planovi o preseljenju čitavih zajednica, ali oni su nejasni i bez konkretnih rokova.

Kako zaključuje Politico, istočna Srbija danas stoji na raskršću između profita i nestanka. Rudnik, koji je nekada stvorio gradove, sada prijeti da ih izbriše. U toj borbi između globalnih interesa i lokalnih sudbina, ljudi kažu da žive „na zlatu“, ali da im budućnost polako klizi iz ruku.