Razvoj iranskog nuklearnog programa ponovno je u središtu međunarodnih napetosti, a pitanje je može li se aktualna kriza uopće riješiti diplomatskim putem. O dugoročnim uzrocima problema, stvarnim namjerama Teherana i posljedicama mogućeg iranskog nuklearnog arsenala u emisiji Agenda govorio je nuklearni fizičar s Instituta 'Ruđer Bošković' Tonči Tadić.

Napetosti između Sjedinjenih Država i Irana ponovno rastu. U Perzijskom zaljevu američki borbeni avion srušio je iranski dron, dok je iranska Revolucionarna garda ometala američki tanker u Hormuškom tjesnacu. Unatoč incidentima, razgovori o iranskom nuklearnom programu i dalje traju.

Washington traži potpuno ili znatno smanjenje obogaćivanja uranija, dok Teheran poručuje da je spreman na pregovore, ali i na rat ako bude napadnut. Iran tvrdi da ne želi nuklearno oružje, iako priznaje da ima tehničku sposobnost za njegovu izradu. Donald Trump istodobno šalje ratne brodove prema regiji i poručuje da se vodi diplomatski proces.

Sjedinjene Države su prošle godine učestvovale u zračnim udarima na iranska nuklearna postrojenja, a iranski nuklearni program, koji datira još iz vremena šaha, i dalje ostaje jedno od najopasnijih sigurnosnih pitanja Bliskog istoka.

Nuklearno oružje, jamstvo opstanka režima

Tonči Tadić ističe kako je važno razumjeti da iranski nuklearni program nije proizvod aktuelne teokratske vlasti, već da seže u vrijeme šaha, kada je započet uz američku pomoć, kako tvrdi Tadić: "zbog straha od mogućeg nuklearnog arsenala Sadama Huseina".

Zbog regionalnih napetosti, dodaje, gotovo je sigurno da bi se program nastavio bez obzira na to tko je na vlasti u Teheranu. Prema Tadiću, u nuklearnoj politici vrijede dva ključna pravila. Prvo je da zemlja koja posjeduje nuklearni arsenal prestaje biti direktna meta međunarodnih intervencija.

– Zemlja koja nabavi nuklearni arsenal prestaje biti predmet pritiska međunarodne zajednice. S njom se više nitko ne šali, naglasio je.

Drugo pravilo je, dodao je 'domino-efekt' - "kada jedna država u regiji dođe do nuklearnog oružja, i ostale će to pokušati učiniti". Ako bi se potvrdilo da Iran ima nuklearnu bombu, upozorava Tadić, to bi otvorilo vrata nuklearnom naoružavanju čitave regije.

– To je zvono za uzbunu u Turskoj i Saudijskoj Arabiji. S istočne strane već imate Pakistan. Vrlo brzo bismo imali nuklearni Bliski istok, rekao je. U takvom scenariju, Iran zapravo ne bi dobio značajnu stratešku prednost, već bi ostao u sličnoj međunarodnoj izolaciji, uz znatno veći sigurnosni rizik za cijelu regiju.

Uran ili plutonij: Zašto je Iran izabrao 'tiši' put?

Tadić objašnjava da postoje dva puta do nuklearne bombe – plutonijski i uranijski. Iran je, prema svemu sudeći, svjesno izabrao uranijski ciklus.

– Plutonijsku bombu morate testirati, a testiranje automatski znači da ste priznali da imate bombu. Uranijski ciklus omogućava obogaćivanje do više od 90 posto centrifugama, a da nitko ne zna jeste li bombu stvarno napravili, pojasnio je, piše HRT.

Upravo zato, kaže, riječ je o klasičnoj igri „mačke i miša“. Izvještaji IAEA-e dodatno potpiruju zabrinutost. U postrojenju Fordo 2023. pronađene su čestice urana obogaćene do 83 posto, a godinu kasnije i uzorci od 60 posto, uz procjenu da se rutinski može ići i više.

– Sve su to IAEA-ine tvrdnje o nepravilnostima. Iran će reći da to nije tačno. Ali upravo to održava logiku dileme: imate li bombu ili je tek pokušavate napraviti. Strategija Irana je jasna - 'Napadnite nas pa ćete saznati imamo li nuklearni arsenal ili ne', zaključio je Tadić.