Kada Dodik kaže da “muslimani organizuju koncentracione logore”, to više nije samo politička retorika. To je pokušaj brutalne zamjene uloga u historiji. To je pokušaj da se žrtve pretvore u zločince, a zločinci u žrtve. I zato Dodiče, nemoj da lažeš, poručio je Dragan Bursać u kolumni za Hayat televiziju. Koncentracioni logori u Bosni i Hercegovini nisu organizovani protiv Srba u Drugom svjetskom ratu od strane “muslimana”. Koncentracione logore u Bosni i Hercegovini organizovali su fašisti i njihovi saveznici među kojima su bili i četnici. A koncentracione logore devedesetih organizovalo je političko i vojno vodstvo entiteta Republika Srpska za šta je i odgovaralo. Omarska. Keraterm. Trnopolje. Manjača. Morinj. Batković…Znaš ti to dobro! 

Milorad Dodik je otišao u Ameriku i uradio ono što najbolje zna: pretvorio politički nastup u grotesku, historiju u plastelin, a mržnju u politički program. I to pred publikom koja o Bosni i Hercegovini zna onoliko koliko stane između reklame za jastuke i političkog monologa Mikea Lindella. Ako i toliko!

I tu, pred kamerama Lindell TV-a, čovjek koji je pravosnažno osuđen i politički detroniziran, predstavljen je kao “predsjednik Republike Srpske”. Početak intervjua već je bio savršena metafora njegove politike, ali i metafora onoga što je uslijedilo: laž kao uvod, manipulacija kao kontekst, a propaganda kao sadržaj.

I onda je krenula lavina najgnusnijih laži.Kada Dodik kaže da “muslimani organizuju koncentracione logore”, to više nije politička retorika. To je pokušaj brutalne zamjene uloga u historiji. To je pokušaj da se žrtve pretvore u zločince, a zločinci u žrtve. To je stari, dobro poznati mehanizam – isti onaj kojim su se opravdavali najgori fašistički zločini 20. stoljeća.

Jer, Dodiče, nemoj da lažeš. Koncentracioni logori u Bosni i Hercegovini nisu organizovani protiv Srba u Drugom svjetskom ratu od strane “muslimana”.

Koncentracione logore u Bosni i Hercegovini organizovali su fašisti i njihovi saveznici. Među kojima su bili i četnici. A koncentracione logore devedesetih organizovalo je političko i vojno vodstvo entiteta Republika Srpska.

Omarska. Keraterm. Trnopolje. Manjača. Morinj. Batković…

Ta imena nisu metafore. To su toponimi zla, to su mjesta gdje su ljudi zatvarani, mučeni, silovani, zlostavljani na bezbroj načina i na koncu ubijani. I to je dokumentovano, presuđeno, zapisano u presudama međunarodnih sudova.

Ali Dodik ne govori američkoj publici o presudama. On govori o mitu. O izmišljenoj povijesti u kojoj su Bošnjaci “saradnici Irana”, “protivnici Jevreja”, “saveznici Hitlera”.

To nije slučajno. To je strategija.

Jer kad želite opravdati secesiju, prvo morate demonizirati komšije. Kad želite srušiti državu, prvo morate ubijediti svijet da je ta država prijetnja. Kad želite podijeliti zemlju, prvo morate izmisliti neprijatelja.

I Dodik to radi godinama, da ne kažem decenijama. Samo što je sada odlučio da tu priču izveze na američko tržište jer mu se tako može za šta je kriva i vlast BiH.

Naravno, uz obavezni dodatak: Donald Trump je “nada čovječanstva”.

A taj trenutak je bio poseban politički “dragulj“. Čovjek pod sankcijama SAD-a, sankcionisan zbog korupcije i podrivanja Dejtonskog sporazuma, dolazi u Ameriku i govori kako je američki predsjednik nada čovječanstva. I sve to dok pokušava uvjeriti tu istu Ameriku da mu pomogne razbiti državu čiji stabilnost i mir garantuje Amerika.

To je politička ironija toliko gusta da bi se mogla rezati nožem i analizirati godinama. I to ne samo od strane politologa, nego bogme i psihologa, socijalnih patologa i neuropsihijatara.

Ali Dodik ide dalje. Kaže da su sankcije uvedene jer je slavio Trumpovu pobjedu. Ne zbog korupcije. Ne zbog podrivanja Dejtona. Ne zbog mreže klijentelizma i finansijskih malverzacija. Ne zbog pokušaja rušenja ustavno-pravnog poretka zemlje koja ga finansira, a to je Bosna i Hercegovina, ako je zaboravio.

Ne. Zbog slavljenja izbora i Trumpove pobjede. Hajte, molim vas! Dodiče, nemoj da lažeš opet i opet!

Sankcije su uvedene jer si godinama sistematski rušio Dejtonski sporazum. Jer si gradio mrežu političke i ekonomske kontrole koja je RS pretvorila u privatnu firmu u stečaju. Jer si prijetio secesijom svaki put kad si trebalo odgovarati za kriminal, korupciju ili politički poraz.

I zato sada pokušavaš promijeniti publiku, kompas i djelomično retoriku. Domaća publika je već navikla. Ali međunarodna? Tu još ima prostora za propagandu i novu salvu laži.

Zato Dodik govori Amerikancima da “muslimani oduzimaju crkve”. Da “Evropa centralizuje BiH”. Da je “nezavisnost RS jedini fer ishod”.

To je politički marketing za publiku koja ne zna razliku između entiteta i države. Između Dejtona i mitologije. Između presuda i propagande. Za publiku koja je već hajpovana lažnim pričama o “kršćanskoj ugroženosti“.

A onda dolazi najopasniji dio: poziv Hrvatima da traže “rješenje svog statusa” i najava da put BiH “ne vodi u Evropu nego u Ameriku, Rusiju i Izrael”.

Tu više nema ni pokušaja diplomatskog balansa. To je otvorena geopolitička deklaracija najave disolucije.

Poruka je jasna: Evropa nije put. Bosna nije budućnost. Dejton nije okvir.

Cilj je razlaz. Po svaku cijenu. Naravno, plaćen tuđim životima. To je politički program koji Dodik ponavlja godinama, ali sada ga je izgovorio na engleskom tržištu dezinformacija.

I sve to prati narativ o “progonjenoj porodici”. O kćerki pod sankcijama. O unucima bez osiguranja. O ličnoj žrtvi.
Taj dio intervjua je bio gotovo dirljiv – samo kada bi bio istinit.

Jer Dodik pokušava svoju političku sudbinu predstaviti kao ličnu tragediju. Kao nepravdu. Kao kaznu zbog političkog uvjerenja.

 

A istina je mnogo banalnija: sankcije su posljedica politike koju je sam vodio. Niko nije tjerao Dodika da prijeti secesijom.

Niko nije tjerao Dodika da negira genocid. Niko nije tjerao Dodika da godinama destabilizira državu u kojoj živi.

Kao što ga ni sad niko ne tjera da mučki laže. To su bile njegove odluke. Njegova politika. Njegov izbor.

I sada, kada se posljedice vraćaju, pokušava ih pretvoriti u priču o progonu ne bi li dobio neke bodove kod kršćanskih fanatika.

Zato ovaj intervju nije gaf. Nije lapsus. Nije nespretan nastup. To je politički manifest onoga kako će Dodik na slobodi delati.

Manifest u kojem je Bosna i Hercegovina predstavljena kao neprijatelj. Bošnjaci kao “muslimanska“ prijetnja. Evropa kao problem. A secesija kao (jedino) rješenje.

 

To je opasno. Jer takva retorika ne služi biračima. Ona služi konfliktu. Svaka Dodikova rečenica u tom intervjuu bila je cigla u zidu podjele. Svaka laž bila je pokušaj da se opravda politika razlaza. Svaka manipulacija bila je signal da ova priča nema veze s ekonomijom, standardom ili životom građana.

Ona ima veze samo s moći. Njegovom moći!

Jer kad nemate ekonomski uspjeh, nudite nacionalni strah.

Kad nemate reforme, nudite historijski revizionizam.

Kad nemate budućnost, proizvodite neprijatelje.

I to je suština Dodikove politike već petnaest ili skoro dvadeset godina.

Zato ovaj intervju nije sramota samo za njega. To je sramota za politički model koji opstaje na laži, strahu i podjelama.

 

Model koji entitet Republiku Srpsku drži zarobljenom između prošlosti i propagande. Model koji Bosnu i Hercegovinu drži u permanentnoj krizi. Model koji region drži na ivici napetosti.

I zato, na kraju, ostaje samo jedna rečenica koja sažima cijeli ovaj politički spektakl:
Dodiče, nemoj da lažeš!

Jer historija je zapisana. Presude postoje. Dokumenti postoje. Svjedoci postoje.

I koliko god glasno govorio pred kamerama bizarnog Lindell TV-a, istina ne nestaje. Ona samo čeka da propaganda utihne.