Piše: Faruk Kajtaz

Opozicija u entitetu RS je "čudna biljka". Ima tu vrlo kvalitetnih i potentnih "biljaka", ali i jako puno „političkog korova".

Dodik (i njegovi kandidati) na kraju uvijek dobiju izbore i to ne zato jer su nešto posebno dobri i uvjerljivi, već zato što kontrolišu tokove javnog novca, a za protivnike imaju (uglavnom) ljude, koji, jednostavno, ne mogu izaći iz vlastite nacionalističke kože i začaranog kruga jednih te istih tema.

Dodik to zna pa im stalno servira uvijek iste "velike priče", koje oni ili prešute ili pak reaguju kako se od njih očekuje. Mlako, tanko i(li) nikako.

To onda dovodi do šire apatije potencijalnog opozicijskog biračkog tijela, što onda Dodiku i njegovim ljudima uvijek otvora put da plaćenom stranačkom mašinerijom i "na mišiće" - dobiju izbore!

Opozicija nikako ne može da nauči i teoretski savlada jasan demokratski poučak da izbore dobija onaj koji dobije veći procenat izašlih birača, a ne onih koji misle da će glasati, ali na kraju ostanu kući, jer su razočarani činjenicom da navodna opozicija nudi suštinski istu stvar kao i pozicija... samo malo drugačije "zapakiranu".

Vladajući brane poredak aparata koga su "zarobili" i pripadajuće privilegije, dok razočarane i "neuglavljene" nema ko zaista povesti i to je suština cijele ove tužne političke priče, koja se ponavlja iz jednog izbornog ciklusa u drugi.

SNSD u svake izbore ulazi s prednošću, koju opozicija može anulirati, dostići, pa i prestići samo masovnim izlaskom birača (preko 60 posto minimum), ali za to ne postoje ideje, ali ni pravi ljudi. Sve dok se unutar te ekipe ne dogodi pravi „lom“, te iz njenog sastava ispadnu oni koji suštinski činjenjem ili propuštanjem samo čine uslugu za SNSD - rezultat će biti kao i do sada.

Dodik nikada (ali baš nikada) ne igra na „šarm“ ili ideje, već samo na krutu snagu aparata i novca. SNSD se na taj način ne može pobijediti, ali se može ugroziti drugačijom strategijom, koja cilja na birače koji ostaju kućama.

Na one razočarane, koji misle da su „svi isti“.

Baš njima opozicija mora dokazati i pokazati da nije ista kao Dodik. Tek onda se može očekivati nešto više od „časnog poraza“.

Stvar je u promjeni političkog narativa, koji nije „Dodik drugačijim sredstvima“, već neka nova politika, koja nije osnova za ugrađivanje i obavljanje vlasti samo radi kontrole nad tokovima novca, ali nacionalističkim temama.

Ukoliko do takve promjene ne dođe, ovakva opozicija će čak i biti korisna Dodiku kao „dokaz“ da je na vlast stigao „demokratski“ i na izborima.

I bojkot izbora u hibridnom režimu, kakav je Dodik uspostavio, je bolja opcija od razočaravajućih poraza i pružanja političkog legitimiteta, onima koji bi da se sakriju iza glasačkih kutija.