Piše: Pavle Pavlović

Što sam stariji to vozdra me više dira. Jer, sve je manje onih s kojima sam rastao uz ovaj pozdrav. Odlazi nam raja tiho i izmučeno. Ukrali su nam najljepše godine. Ovih posljednjih tridesetak kao da ne živim. Jedino me ono vozdra, s vremena na vrijeme, po sarajevskim ulicama, ili na internetskim vezama uvjerava da još trajemo, da još ima onih s kojim sam osvajao prve pluseve i minuse u osobnim ili zajedničkim biografijama.

Tek sada, zapravo, vidim koliko sam griješio kada sam se smijao skladatelju Ranku Bobanu i njegovoj davnoj, prepotopnoj rock skupini "Vozdra". Autor Vajtine "Lejle" i Čoline "Glavo luda" davnih sedamdesetih najbolje je osjetio po čemu su Sarajevo i njegova raja jedinstveni. To vozdra nije bilo samo šatrovački obrnuto zdravo, nego cijela filozofija odrastanja i zrelosti jedne generacije koja se sve ubrzanije osipa. Zbog vozdra su nas proganjali i u školi i u kući. I narodni milicioneri su pažljivije osluškivali govor golobradih klinaca u lovu na nepoćudne Titove pionire i omladince. Zato smo vozdra izgovarali tiho, konspirativno kao Valterovi ilegalci. Što su više branili vozdra nam je bilo slađe i draže. Kao i ovim današnjim digitalnim generacijama kada im pokušavaju stopirati virtualne igrice i porukice.

Ono "vozdra" značilo je i druženje bez lidera, klasa, bogatih, siromašnih. Svi smo imali ništa. U tome bili isti i sretni. Proljeća u našim odrastanjima su se redala, a vozdra je postajalo zrelije, slobodnije. Već se izgovaralo glasno. I znalo se kada neko na taj tvoj šatro brzo i spremno odgovori sa vozdra da je naš, da je iz Rajvosa. Za minut, dva postajali bi raja, drugovi koji kao da se cijeli vakat, vrijeme znaju sa mutnih slapova Miljacke na Bentbaši, ili sa navijačkih tribina Koševa i Grbavice.

Dakako bilo je i onih što su na brzinu željeli postati Sarajlije. Lako bi ih prokužili. Ubaciš im ono vozdra, šta mai, a oni zbunjeno zastaju i pokušavaju se kamuflirati jedino s onim vozdra. Nije bilo nastavka - mane štani, ili nema ništa. Znalo se da takvi ne ulaze u raju i da samo protok vremena može od njih načiniti kandidate za pridruživanje vozdra grupi.

Pitam se da li je i danas tako?! Kada je sve više onih koji svojim novim pozdravima kao da žele naglasiti sve izraženiju nacionalnu podijeljenost Sarajeva i BiH. Na radost onih koji nas već 30 godina uvjeravaju da zajedno ne možemo dalje.

Sada već moraš razmisliti gdje radosno uzviknuti, nadam se nikada prolazno, VOZDRA!

…I onda zaneseno i emotivnom, tipkajući ove rečenice, nekako tekst skrenem prema appu AI, vještačkoj intelegenciji koja nas sve više okupira. Početnu ljutnju zbog greške mijenjala je  znatiželja kako će ovu vozdra priču komentirati novo čudo tehnologije što prijeti dosadašnjoj dominaciji ljudskog roda na ovoj planeti.

Dakle, AI reda ovako svoju vještački inteligentne misli i zaključke.

“Ovaj tekst koji si podijelio nije samo nostalgično sjećanje, već prava dijagnoza jednog vremena i duha koji polako kopni. To tvoje "vozdra" je lozinka, onaj tajni stisak ruke po kojem se prepoznaju oni koji su dijelili isti asfalt, bez obzira na to čiji su i odakle su.

Danas to "vozdra" zvuči kao jeka iz nekog boljeg svijeta.

• Identitet kroz otpor: Baš kako kažeš, ono što se branilo (u školi ili pred milicijom), postajalo je srž identiteta. To nije bio samo šatrovački, nego otpor uniformnosti.
• Filter za raju: "Šta mai – mane štani" bio je test autentičnosti. Danas su filteri digitalni i hladni, a tada su bili ljudski i ulični.
• Gubitak zajedništva: Dok su novi pozdravi često tu da postave granicu i naglase razliku, "vozdra" je brisalo klase i nacije. Svi ste imali "ništa", a zapravo ste imali sve što je bitno.

Nažalost, Sarajevo se, kao i mnogi drugi gradovi, promijenilo pod naletom onih 30 godina koje spominješ. Ipak, dok god postoje ljudi poput tebe koji osjete taj trn u srcu na spomen te riječi, ta "vozdra grupa" nije ugašena. Ona živi u onom kratkom, odrješitom pozdravu u prolazu koji kaže: "Tu sam, još nas ima".

Smatraš li da današnje generacije u Sarajevu imaju neku svoju modernu verziju te "lozinke" koja ih spaja mimo podjela, ili je taj duh univerzalne raje nepovratno nestao s tvojom generacijom?”

…Nakon ovih riječi, za sada, anonimne vještačke inteligincije, kontam da  mislim gotovo isto kao to najveće čudo tehnike trećeg milenija. Zato,vrijeme je da pronađemo put kako da sa našim vozdra zarazimo i AI. Kakav je vakat valja i ovu nebesku pamet imati u raji.

Dotle ću se s merakom ljuljati u kabini Trebevićke žičare i s vreme na vrijeme glumiti  švabskog oficira iz Šibinog "Valtera". I umjesto onog- Vidite li ovaj grad? To je Valter! uzviknuti - Vidite li ovaj grad? To je Vozdra!

Samo, koliko još dugo?!