Piše: Kenan EFENDIĆ / Odgovor.ba

Odlazeća administracija je otišla: Milorad Dodik više nije međunarodni izopćenik. Osuđen na domaćem sudu, dobrodošao je na stranim doručcima i susretima, dopušteno mu je da se sastaje s najvišim američkim zvaničnicima: preostaju mu samo predsjednik Trump i državni sekretar Marco Rubio.

Kako nema zvanične titule, osim funkcije predsjednika stranke SNSD, u Washingtonu je pratio članicu Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željku Cvijanović. Prije devet godina Cvijanović se, uz suprugu Milorada Dodika, ponižavala po Washingtonu slikajući se kao civil negdje u publici na prvoj inauguraciji Donalda Trumpa.

Danas oboje sjede s Trumpovim ministrima i najbližim saradnicima. U posljednjih deset godina nijedan zvaničnik iz Bosne i Hercegovine nije na ovakav način, u ovako zgusnutom rasporedu održavao sastanke na ovom nivou.

Te dvije slike – gospođe Cvijanović na prvoj inauguraciji te nje i Dodika u Bijeloj kući – dovoljne su razumnom posmatraču da zaključi: stvari su se promijenile. Ne ulazeći u priče o globalnim promjenama, osovinama novokršćanskog radikalizma, izraelskoj podršci, budimpeštanskim vezama, lobističkim milionima – naprosto treba uvažiti činjenice.

Ne ulazeći čak u domaće i međunarodne aspekte takve promjene u devet godina – važno je, zdravo po lični i društveni duh, priznati činjenicu – administracija Biden–Obama je zaista otišla.

Činjenice obično odbijaju priznati djeca i osobe koje pate od određenih poremećaja, u percepciji stvarnosti i vlastitog značaja.

Politička javnost koja se gradi u koncentričnim krugovima oko Sarajeva izložena je teroru jedne šarolike ali kompaktne grupe javnih aktera koje istovremeno možemo svrstati i među djecu i među osobe poremećene percepcije.

Dakako, riječ je o ministrima, predsjednicima stranaka, novinarima, analitičarima i drugim javnim poslenicima iz Trojke ili naklonjenih njima. Dok neke među njima spaja zakleta borba protiv SDA, druge poslovni i korupcijski interesi, treće porodične i lične veze... u cjelini ih sve povezuje jedna jasna nit: na vlast su ili na položaj javne bitnosti došli pomoću administracije koja je otišla.

Sadašnje Vijeće ministara i sadašnju Vladu Federacije direktno je, pomoću alata u vidu OHR-a, skrojio bivši američki ambasador Michael Murphy. To, na kraju, nije nijekao ni on, ni drugi strani akteri, pa ni sami akteri iz Trojke, danas Murphyjeva siročad.

Zato i kažemo da ih možemo svrstati i među djecu, jer se, otkako su na vlasti, i ponašaju djetinjasto: nikada nisu krivi – kriv je neko drugi; kukaju zbog problema koje sami izazovu; traže popuštanje i razumijevanje za greške koje ponavljaju; obećavaju i uvjeravaju, potom niti mogu niti hoće da ispune obećanja; agresivno i histerično će vas napadati kada dokažete njihovu krivicu...

Istovremeno – pokazuju znakove osoba koje više ne mogu razlikovati stvarnost od svojih umišljaja: na gole činjenice odgovaraju svojim verbalnim maratonima. Nakon godina pričanja i godina objava i forsiranih pozitivnih reakcija na društvenim mrežama zatočeni su u percepcijske balone u kojima naprosto vjeruju samo sebi.

Sve bi to bilo malo komično a malo žalosno da se ne radi o ljudima koji nam, još uvijek, kroje političku sudbinu i koji su za ove tri godine omogućili Miloradu Dodiku da od osobe na ivici hapšenja postane legitimni sagovornik u Washingtonu, Tel Avivu i Budimpešti – koja je alternativa Briselu.

Sve bi to bilo i lakše pojmiti i okrenuti se novim vidovima djelovanja, kada bi ova Murphyjeva siročad priznala ne svoju odgovornost, ne svoje greške – nego makar stvarnost. Jer ovako i dalje dobar dio javnosti i glasača uvjeravaju da je Dodik nekakav „bjegunac“, da je RS pred ekonomskim slomom, da je sve to samo retorika itd, da je sve kratkotrajni efekat lobiranja.

Umjesto suočavanja sa stvarnošću, umjesto da zakorače u političko punoljetstvo i samostalnost, siročad poremećene percepcije traži novog staratelja. Ali, u foteljama raznih marfija danas sjede likovi koji ne žele nikoga da usvajaju, nego žele saveznike, kompanjone, mlađe poslovne partnere.

Sve i kada traže obične poslušnike, onda traže sposobne ljude, a ne razmaženu siročad sa simptomima ekranizma.

Murphyjevu siročad niko ne želi. Jer su nedorasli i neozbiljni. A Murphy, baš kao kakav otac iz američkih filmova, i odsutan zadaje boli i produbljuje traume.

No, srećom, u ovoj našoj, kakvoj-takvoj, demokratiji, narod ima priliku pokazati je li poprimio mentalitet siročadi ili mu je ipak ostalo nešto od svijesti političke zajednice koja je ne tako davno krvlju izborila nezavisnu državu.