Vijeće ministara Bosne i Hercegovine jučer je jednoglasno donijelo Odluku o usvajanju Programa reformi BiH, koji će Ministarstvo vanjskih poslova dostaviti u sjedište NATO-a u Briselu.

„Usvojili smo Program reformi i šaljemo ga u NATO. Želim pohvaliti naše nove pro-NATO kolege iz SNSD-a koji potpuno drugačije izgledaju nakon povratka iz Amerike. Predložit ću da ih tamo šaljemo svaki mjesec“, izjavio je nakon sjednice ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković, uz zaključak da se usvajanjem Programa reformi „stvaraju uslovi da mnogo hrabrije i ozbiljnije krenemo ka punopravnom članstvu u NATO-u, jer ovaj utjecaj Amerike na Dodika i Željku Cvijanović upravo tako izgleda“.

REFORME KOJE TO NISU

Ono što je Konaković u jučerašnjem obraćanju medijima predstavio bezmalo kao historijsku prekretnicu u procesu ka članstvu države u NATO-u, u realnosti je daleko od toga. Program reformi je godišnji plan reformi i aktivnosti koje Bosna i Hercegovina priprema u okviru svoje saradnje s NATO-om. Ovaj dokument se usvaja svake godine i sastoji se od pet kategorija (političke, ekonomske, pravne, bezbjednosne i odbrambene reforme) koje BiH planira provoditi tokom te godine. Nakon što ga usvoji Vijeće ministara, šalje se u sjedište NATO-a u Brisel kao svojevrsna potvrda opredijeljenosti države za saradnju sa NATO-om. Dakle, dokument koji je jučer usvojen na Vijeću ministara nije nikakva novost, „historijski trenutak“, niti odluka na državnom nivou o budućem članstvu BiH u NATO-u. To je tek dio procesa u okviru Akcionog plana za članstvo (MAP) i jedan segment u dugotrajnom procesu približavanja NATO standardima i zahtjevima koji, ako se nastavi i produbi, može biti jedan od koraka ka mogućem članstvu u budućnosti. No, sudeći prema trenutnom stavu ministara iz SNSD-a, to se neće još zadugo desiti, piše Maja Radević za Istragu.

„Saradnja s NATO-om nije sporna, ona postoji i postojat će, ali bez prejudiciranja članstva. Sve drugo su fraze sarajevske sećije, prazne parole i pokušaji da se politička želja predstavi kao realnost“, poručuje zamjenik predsjedavajuće Vijeća ministara Staša Košarac, koji je ponovio već dobro poznati stav aktuelne vlasti RS-a – nema članstva u NATO-u, barem dok se njih pita.

Dvije su različite političke interpretacije, ali činjenice su u ovom slučaju na strani Košarca. Usvajanje Programa reformi ničim ne obavezuje BiH da postane članica NATO-a, niti je to jedini uslov za članstvo. On održava BiH unutar NATO-ovog mehanizma saradnje i bez takvih dokumenata, proces bi faktički bio zamrznut, ali ništa se u pravnom smislu nije promijenilo u statusu BiH prema NATO-u. Nema aplikacije, nema pozivnice, nema odluke o članstvu.

Istovremeno, nakon povratka Milorada Dodika iz Izraela i Amerike i pobjede SNSD-ovog Siniše Karana na ponovljenim izborima za predsjednika RS-a, iz Banje Luke stižu zabrinjavajuće najave. Dodik je najavio da će SNSD „vrlo brzo“ predložiti Narodnoj skupštini RS prijedlog u kome se traži povrat prenesenih ovlaštenja iz Dejtonskog sporazuma, i to kao „uslov za bilo kakav razgovor o Bosni i Hercegovini“.

„To se odnosi na vojsku, graničnu policiju, obavještajnu službu, da se ukinu Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, da se model fiskalnog sistema vrati u nadležnost RS, da se budžet BiH kreira na bazi rotacija iz budžeta entiteta i da nema izvorne prihode“, kaže Dodik.

Ključno pitanje koje se nameće jeste kako to da Milorad Dodik, svega nekoliko dana nakon povratka iz SAD-a, najavljuje faktički identične poteze zbog kojih je prošle godine završio pod američkim sankcijama? Ako je, kako Konaković tvrdi, proteklih dana došlo do pozitivnog „utjecaja Amerike“ i navodnog zaokreta SNSD-a ka konstruktivnijoj državnoj politici, zašto su prve konkretne političke poruke iz Banje Luke nakon povratka delegacije RS-a iz SAD direktni udar na ustavni poredak Bosne i Hercegovine?

Najava „povrata nadležnosti“ entiteta – vojske, granične policije, obavještajne službe, pravosuđa i fiskalnog sistema – nije nova Dodikova ideja, nego otvoreno ponavljanje politike koja je međunarodno okarakterisana kao secesionistička, i zbog koje je Dodik već bio sankcionisan. Drugim riječima, ako je ovo rezultat pozitivnog američkog „utjecaja“, onda se s pravom može postaviti pitanje – kakav je to utjecaj koji dopušta i ohrabruje iste političke prijetnje, istu destabilizaciju i isti narativ razgradnje države koji već godinama slušamo od Milorada Dodika i njegovih saradnika? Ili je stvar mnogo jednostavnija: Dodik je iz SAD-a dobio potvrdu da sankcije neće biti vraćene bez obzira na ovakve poteze, i to ga je ponovo ohrabrilo da nastavi sa realizacijom svoje dugoročne strategije.

OPASNE ILUZIJE

Drugi, jednako problematičan segment jeste uporno insistiranje Elmedina Konakovića da se Dodikovi potezi relativiziraju, umanjuju, ili tumače kao dio nekakve „nove faze“ u odnosima sa SNSD-om. Ta politika svodi se na klasično zabijanje glave u pijesak, uz poruku javnosti: ne vjerujte onome što čujete i vidite, vjerujte meni. I to je vrlo opasna politička iluzija.

Dok Konaković govori o nekom novom pro-NATO SNSD-u, Dodik najavljuje ukidanje Oružanih snaga BiH, institucije koja je nastala upravo u okviru reformi podržanih od NATO-a. Dok se u Sarajevu slave proceduralne odluke koje se ionako donose svake godine, u Banjoj Luci se pripremaju potezi koji direktno vode ka institucionalnom raspadu države. Dok se javnosti iz Sarajeva serviraju optimistične priče o “zaokretima” i “utjecajima”, iz SNSD-a otvoreno poručuju da ostaju usmjereni ka demontaži države.

To nije nikakav nesporazum u interpretaciji, nego potpuna diskrepancija između političke retorike i političke realnosti. A ignorisanje te realnosti je svjesno samozavaravanje koje Bosnu i Hercegovinu neminovno vodi u novu rundu političke nestabilnosti.