Milorad Dodik, najmoćnija figura u entitetu Republika Srpska u Bosni i Hercegovini, imao je razloga za slavlje ove sedmice. Na skupu u Banjoj Luci koji je obilježio pobjedu njegovog saveznika Siniše Karana na ponovljenim predsjedničkim izborima, Dodik je izjavio da "Muslimani žele zlo Srbima" i tvrdio da bi, ako bi Republika Srpska krenula putem secesije, "najmanje 15 zemalja" podržalo takav potez i priznalo ga.

Da sam ovo čuo prije 2024. godine, vjerovatno ne bih to shvatio ozbiljno. U današnjem globalnom kontekstu, međutim, njegova tvrdnja ne može se tako lako odbaciti. Takve izjave nisu nove u Dodikovom političkom repertoaru. Ono što ih ovog puta čini drugačijim jeste kontekst u kojem su izrečene – samo nekoliko dana nakon što se Dodik vratio iz Vašingtona. Taj kontekst je ključan, piše Turkiye Today.

Samo nekoliko dana prije glasanja, Dodik i Željka Cvijanović prisustvovali su događajima povezanim sa Nacionalnim molitvenim doručkom SAD, godišnjim okupljanjem koje spaja religiju i politiku i nudi stranim liderima pristup američkim zakonodavcima, zvaničnicima i konzervativnim centrima moći. Po povratku kući, Dodik je posjetu opisao kao "sadržajnu, a ne ceremonijалnu", predstavljajući je kao dokaz da se Republika Srpska sada ozbiljno shvata na najvišim nivoima globalne moći.

Legitimitet i Trampov faktor

Godinama je Dodik bio pod sankcijama SAD. Uvedene od strane američkog Ministarstva finansija, ove mjere su uvedene zbog potkopavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ometanja državnih institucija Bosne i Hercegovine i učešća u aktivnostima koje je Vašington opisao kao korumpirane i destabilizirajuće. Odluka administracije predsjednika Donalda Trampa da ukine te sankcije predstavljala je jasan politički zaokret, signalizirajući spremnost za ponovni kontakt sa Dodikom uprkos njegovom stalnom odbacivanju ustavnog poretka Bosne.

Jedan od susreta koje je Dodik istakao bio je sa Karolin Livit, portparolkom Bijele kuće. Rođena 1997. godine, dvije godine nakon što je rat u Bosni i Hercegovini završen, Livit gotovo sigurno nije odrastala sa neposrednim razumijevanjem genocida, etničkog čišćenja i masovnih zločina koje je počinila Vojska Republike Srpske, a koji su oblikovali zemlju.

Zabrinjavajuće je, međutim, sama poruka koju šalje ovaj sastanak. Livit ne bi susrela zvaničnike Republike Srpske bez odobrenja Trampa. Samo to odobrenje šalje moćnu poruku da Tramp sada vidi Dodika i njegov krug kao legitimne sagovornike o budućnosti Bosne. Ovo predstavlja upečatljiv zaokret. Ovo su isti politički akteri koji otvoreno negiraju genocid u Srebrenici, zločin priznat od strane međunarodnih sudova i samih Sjedinjenih Američkih Država, nazivajući ga "mitom" koji su izmislili Muslimani. Oni su takođe iste figure koje su više puta potkopavale Dejtonski mirovni sporazum, sporazum koji je posredovao Vašington i koji je okončao Bosanski rat 1995. godine.

Globalni civilizacijski savez

Dodikova posjeta Vašingtonu nije se dogodila izolovano. Došla je odmah nakon njegove posjete Izraelu, gdje se sastao sa premijerom Benjaminom Netanjahuom i visokim izraelskim zvaničnicima. Nakon tih sastanaka, Dodik je govorio o zajedničkoj borbi protiv "zajedničkog neprijatelja", jezik koji je odjekivao kroz simpatične medijske kuće koje su opisivale ovog neprijatelja kao Muslimane i terorizam – okvir koji stapa političko nasilje, religiju i cijele zajednice u jednu prijetnju.

Ovaj narativ je postao poznat. To je isti koji se koristi da opravda genocid u Gazi. To je isti koji se priziva kada se civili u Sudanu bombarduju pod izgovorom zaštite hrišćana. To je takođe isti narativ koji Dodik sada uvozi u Bosnu, prikazujući Republiku Srpsku kao "hrišćanski prostor" koji je pod prijetnjom Muslimana.

Dodikova diplomatska turneja ove godine takođe je uključivala Mađarsku, čiji je premijer Viktor Orban izgradio cijelu političku ideologiju oko prikazivanja Muslimana kao civilizacijske opasnosti za Evropu. Mađarska je više puta štitila Dodika unutar Evropske unije, prikazujući ga ne kao destabilizirajućeg nacionalistu već kao branitelja takozvanih evropskih vrijednosti.

Uzeti zajedno, ovi savezi formiraju jasan obrazac. Bosna se više ne raspravlja samo kao postkonfliktna država koja se bori sa institucionalnom disfunkcijom. Ona se preoblikuje kao frontna linija u globalnom kulturnom ratu, ratu koji suprotstavlja hrišćanstvo islamu i civilizaciju zamišljenoj prijetnji.

Za Bošnjake, ovo uokvirivanje nije teorijsko. Oni su to vidjeli ranije. Kada je Ratko Mladić ušao u Srebrenicu u julu 1995. godine, sada osuđeni genocidaš je izjavio da je vrijeme da "osvete Turke", ne referirajući se na živog neprijatelja već na iskrivljeno historijsko sjećanje na Otomansko carstvo. Rezultat je bilo ubistvo preko 8.327 muslimanskih muškaraca i dječaka u najgorem zločinu na evropskom tlu od Holokausta.

Zato Dodikove riječi imaju značaj. Zato šutnja iz moćnih prestonica ima još veće značenje. Ono što Miloradu Dodiku i njegovoj partiji daje snagu nije samo ideologija, već zajednički i nepokolebljivi cilj: nezavisnost Republike Srpske. To je upravo ono što bosanski politički akteri, bez obzira na partijsku pripadnost, do sada nisu uspjeli da ujednače.

Ako postoji jedan cilj oko kojeg se sada moraju ujediniti, to je odbacivanje anti-muslimanskih narativa koji su se više puta pokazali destruktivnim u Bosni. Dodik više ne djeluje izolovano. Ima vidljive saveznike unutar američkog političkog establišmenta, bliske veze sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom i ostaje najpouzdaniji partner ruskog predsjednika Vladimira Putina u ovom dijelu Evrope.

Problem sa Bosnom je oduvijek bio odsustvo kolektivne odlučnosti. Ako zemlja želi da izdrži pritiske sa kojima se sada suočava, njeni lideri konačno moraju pronaći način da je izgrade.