Nabijena zemlja, jedan od najstarijih građevinskih materijala, ponovo privlači pažnju arhitekata kao moguće rješenje za održivu gradnju. U vrijeme klimatskih izazova i manjka stambenog prostora, drevna tehnika dobija novu ulogu.

Nekada je opeka pravljena od blata bila glavni građevinski materijal. Reklo bi se da su ta vremena ostala daleko iza nas. Da li su zaista?

Iz daljine, kuće u Viltširu izgledaju kao u bilo kom drugom selu jugozapadne Engleske, ali ako se priđe bliže, jasno je da tekstura zidova otkriva građevine drugačije od onih napravljenih od cementa, cigle i čelika.

Kuća od nabijene zemlje u Krenborn Čejsu jedan je od rijetkih projekata u Velikoj Britaniji koji je napravljen od nestabilizovane nabijene zemlje – građevinskog materijala koji se u potpunosti sastoji od zbijene zemlje i koji se koristi još od neolita.

Danas, dok arhitekte nastoje da poboljšaju održivost sektora koji je odgovoran za više od trećine globalnih emisija ugljenika, koncept korišćenja nabijene zemlje uzete sa samog zemljišta na kojem je planirana izgradnja objekta ili iz neposredne blizine, privlači sve više pažnje.

Argument za materijal korišćen za izgradnju na mjestima koja su meteorološki različita kao što su Španija i Japan jeste da se tradicionalne tehnike građevinarstva mogu primijeniti za stvaranje cirkularnog procesa gradnje i rješavanje savremenih problema.

„Klimatske promjene učinile su još važnijim da se nabijena zemlja posmatra kao glavni građevinski materijal. Činjenica da naše temperature (u sjevernoj Evropi i drugim umjerenim klimatskim uslovima) rastu znači da nabijena zemlja, kao materijal, nudi termalnu masu, regulaciju temperature i kontrolu vlage“, objašnjava Emad Damda, vodeći arhitekta u studiju "Tuckey Design", koji je radio na izgradnji kuće od nabijene zemlje.

Ekološke inovacije neophodne za rješavanje manjka stambenog prostora

Prošle godine, Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) objavila je izvještaj o perspektivi urbanizacije u Africi, predviđajući da će se broj gradskog stanovništva na kontinentu udvostručiti na 1,4 milijarde do 2050. godine. U međuvremenu, problem sa stambenim prostorom postao je karakteristika gradskog života širom svijeta.

S obzirom na to da se procjenjuje da je građevinska industrija najveći emiter gasova staklene bašte na globalnom nivou, arhitekte i inženjeri u ovom sektoru okrenuli su se biomaterijalima, poput bambusa i zemlje, kako bi preispitali načine rješavanja rastuće potražnje za infrastrukturom bez pogoršanja klimatske krize.

Pristalice nabijene zemlje ističu pogodnost gradnje na licu mjesta – izgrađena na mjestu nekadašnje ciglane, kuća od nabijene zemlje u Viltširu sagrađena je dijjelom i od djelova srušenih pomoćnih zgrada, a od velike koristi bilo je i to što je zemljište bogato glinom. Zajedno sa šutom (izmrvljeni otpad od rušenja zidova), glina je često glavna komponenta nabijene zemlje.

Džonatan Taki, osnivač dizajnerskog studija „Taki“, kaže da se zemlja ne koristi slučajno kao građevinski materijal.

„Odluka koju morate donijeti rano kada koristite zemlju jeste da li ćete je praviti na licu mjesta od zemlje koja se nalazi na vašem imanja ili oko njega, ili ćete je prefabrikovati kao cigle, a zatim je voziti na lokaciju“, naveo je Taki.

Pošto priroda nabijene zemlje zavisi od sastava zemljišta, koji varira u različitim geografskim područjima, nedostatak konzistentnosti materijala može izazvati probleme sa građevinskim propisima i osiguranjem objekata.

Antonio Mol, stručnjak u oblasti zaštite životne sredine i tehničkih studija u Arhitektonskom udruženju, kao neprijatelje nabijene zemlje navodi vodu i niske temperature.

Dokle god kiša i hladne temperature ostanu karakteristične za britansko vrijeme, postoji rizik da finije čestice nabijene zemlje erodiraju tokom vremena i ostavljaju praznine u izloženim spoljnim zidovima.

„Stabilizovana“ nabijena zemlja – gdje se u smješu dodaju druge komponente poput kreča ili cementa – jedan je od načina da se zaobiđu ovi strukturni izazovi, ali upotreba ovog „prljavog betona“ prijeti da poništi smisao korišćenja zemlje sa niskim sadržajem ugljenika.

Jedan od projekata na kojima Molov studio radi je stambeni blok u Dartfordu pod nazivom Orchard House. U ovom slučaju, Mol se opredijelio za prefabrikovane blokove koji su presovani u španskoj fabrici, a zatim isporučeni na gradilište. Iako postoji trošak ugljenika zbog uvoza blokova nabijene zemlje, koristi su ipak bile veće od oslanjanja na obične cigle, kaže Mol.

„Realnost je da se u Velikoj Britaniji ne proizvodi mnogo građevinskog materijala“, ističe Antonio Mol. Ovo, zajedno sa finansijskim ograničenjima, spriječilo ga je da razvije smješu nabijene zemlje sa lokalnog zemljišta. Sam proces je takođe intenzivan, što može odbiti investitore.

Rodžer Bolthauzer, arhitekta sa sjedištem u Švajcarskoj koji je podstakao upotrebu gradnje nabijenom zemljom u Evropi, optimističan je u pogledu izgleda lokalizovanih fabrika koje proizvode prefabrikovane blokove, a zatim ih isporučuju na gradilišta „u radijusu od 300 kilometara“ u nastojanju da se emisija ugljenika svede na minimum.

Bolthauzer je mahom koristio bivše fabrike cementa i cigli kao lokacije za proizvodnju blokova. Ovaj arhitekta vjeruje da je standardizacija prefabrikovanih blokova način da se zaobiđe potreba za jedinstvenim odobrenjem za svaki projekat.

Domišljatost nestabilizovane nabijene zemlje je u tome što zgrade postaju dio cirkularnog procesa izgradnje, kaže Bolthauzer. Materijali se sakupljaju na lokalnom području i koriste za stvaranje nečeg novog, ali se mogu vratiti u zemlju u slučaju rušenja.

Kao izvor inspiracije, Bolthauzer je naveo srednjovekovne građevine u Maroku: „Važno je da proučavamo različite građevinske kulture. Možemo učiti od starih graditelja. Jasno je koliko je nabijena zemlja kvalitetna“.