Piše: Dragan Markovina (Oslobođenje)

Eh, evo nas pred 81. godišnjicom oslobođenja Mostara od fašizma, pred datumom kojem mnogi suvremeni Mostarci pokušavaju utrnuti značenje, pretvarajući ga isključivo u pomodno Valentinovo i ništa drugo. To ide dotle da je jedan od vodećih gradskih portala prije nekoliko mjeseci, objavivši tekst o višedesetljetnoj nedovršenoj izgradnji sportske dvorane u gradu napisao kako je radove svečano, na Valentinovo 1985. otvorio Jole Musa. Što je činjenično točna informacija, ali potpuno promašuje pravu informaciju da su radovi svečano otvoreni na dan grada, tj. na Mostarcima samorazumljivi 14. februar.

U međuvremenu taj samorazumljivi datum ostao je samorazumljiv i razlog za proslavu tek nekima od Mostaraca kojima je do partizanske baštine stalo. Vladajućoj politici ne samo da nije nego ona taj datum aktivno odbacuje, uključujući i samog gradonačelnika koji svake godine primijeti nepoželjne mu jugoslavenske zastave. Naravno, nikad mu nije padalo na pamet da bilo kada službeno dođe na Partizansko groblje, niti da mu organizira zaštitu. Katolička crkva 14. februar obilježava kao datum ubojstva sedmorice franjevaca, HDZ im je čak posvetio ime trga franjevačkih mučenika, a zapravo parking prekoputa crkve, koji je dobio ime u istom valu u kojem ga je Avenija 14. februar izgubila. S druge, pak, strane, partizanska tradicija se, ne tako otvoreno, ali ipak primjetno odbacuje i među bošnjačkom desnicom.

No, to je sve manje-više poznato. Ono što je novo u ovoj godini jesu tri stvari. Prva je nastavak rušenja partizanske baštine od uprave Zrinjskog, koje je suštinski, zajedno s kompletnim odbijanjem gradonačelnika da se o tome izjasni, samo još jedan dokaz o tome da HDZ nikad nije suštinski prihvatio postratno ujedinjenje Mostara, niti ideju da bi zapadni dio grada trebao pripadati svima, a kamoli da bi bilo koja tradicija grada koja se ne uklapa u njihovu revizionističko-nacionalističku imala pravo građanstva pod njihovom vlašću.

Drugi novi moment je proustaška revolucija u Hrvatskoj, koja traje već mjesecima, a suštinski je predvodi premijer Plenković uz Marka Perkovića Thompsona kao istaknutu figuru te revolucije, a koja će se upravo ovog vikenda ukazati i u Bosni i Hercegovini, s dva Thompsonova koncerta u Širokom Brijegu, 13. i 14. navečer. Realno, kladioničarski koeficijent da će se na tim koncertima govoriti o ubijenim franjevcima i partizane nazivati isključivo zločincima je otprilike 1,01.

Treći novi moment je da je Agencija Stari grad, koja formalno upravlja Partizanskim grobljem, konačno raspisala natječaj za postavljanje ograde na ulazu u groblje, koje će barem otežati njegovu kontinuiranu devastaciju grafitima i definitivno obustaviti nelegalno parkiranje desetina automobila dnevno.

Uvjetni četvrti novi moment jeste da su najnoviji uvredljivi grafiti ovih dana ipak prebrisani, u svjetlu pritiska oko rušenja spomenika na stadionu i u smislu balansa zbog brisanja uvredljivih grafita protiv Hrvata na istočnoj strani grada.

Ono što sada imamo jeste vikend visokog rizika u Mostaru i Hercegovini, još jedno obilježavanje datuma oslobođenja grada od fašizma okruženi policijom i grad zakopan u neprovarenu prošlost.

A riječ je o 81. godišnjici. Drugim riječima, tužno, da ne može tužnije, a što je najgore od svega, izlaz iz ovog stanja se, bez bitne promjene društveno-političkih okolnosti, ne nazire.

Da bi njihova promjena bila ikako moguća, jedini način jeste da se svi oni Mostarci koji su raseljeni diljem svijeta, a ipak su zadržali i dokumente i stanove i sentimente prema vlastitom gradu na neki način u njega vrate. Bez takvog povratka se realno ništa ne može promijeniti.

Istina je da to neće ići ni bez promjene generalne političke atmosfere u Bosni i Hercegovini, kao i da nam međunarodne okolnosti ne idu naruku. Ali između borbe i odustajanja, bolje je ipak izabrati borbu. Na isti način na koji su je i mostarski partizani izabrali 1941. godine.