Piše: Pavle Pavlović

U Kölnu jedan Bosanac, njegova žena i njihovo osmero djece svakog mjeseca primaju 7250,77 eura od države. A muškarac zapravo već 23 godine uopće ne bi trebao biti u Njemačkoj. U međuvremenu je više puta kazneno gonjen. Nadležni državni ured ipak nastavlja isplaćivati novac. „Kako je to moguće?", pita se najtiražniji njemački list Bild koji piše o, kako ga nazivaju, „kriminalnom Bosancu", piše Deutsche Welle.

Huso B. se prvi put pojavljuje u Kölnu 2003. godine. Bosanac, koji potječe iz romske obitelji, nema nikakve osobne dokumente. Njegov zahtjev za azil biva ubrzo odbijen: Bosna i Hercegovina se smatra sigurnom zemljom podrijetla. Huso B. potom nestaje – i 2007. ponovno se pojavljuje u Njemačkoj, prenosi Bild.

Ponovno biva protjeran i ponovno uspijeva ostati u Njemačkoj jer uzima odvjetnika i podnosi tužbu u vezi s pravom na boravak. Postupak se razvlači dvije godine, a potom njegov zahtjev opet biva odbijen. I ponovno ga nitko ne deportira. Čak ni onda kada počini kaznena djela.

Bild piše i kako je Huso B. policiji poznat zbog raznih prevara. "Ali, on ne radi samo na svojoj kriminalnoj karijeri. Ovaj Bosanac u Kölnu osniva obitelj i sa suprugom ima ukupno osmero djece. I prima pomoć od države prema Zakonu o naknadama za azilante: po 835,24 eura „pomoći za životne potrebe“ za njega i njegovu ženu, te između 630,81 i 817,71 eura po djetetu, ovisno od uzrasta. To ukupno iznosi preko 87.000 eura godišnje. Obitelj ionako ne plaća stanarinu, jer živi u oronulom bloku za azilante u Kölnu. Usporedbe radi, prosječan par u Njemačkoj raspolaže, prema Saveznom zavodu za statistiku, neto prihodom od 4496 eura. Na osmero djece dodaje se 2072 eura dječjeg dodatka, što ukupno iznosi 6.568 eura mjesečno", piše njemački tabloid…

Vrati me ovaj poduži uvod na prve dane u izbjeglištvu, koji se nikada  ne zaboravljaju. Smjestilo nas te jeseni 93. godine u veliki azilantski centar u gradu Zwolle, gotovo u središtu Holandije. Dok sam izgubljenim pogledom kružio po odajama bogatim raznim ljudskim rasama i bojama kože, trznu me glas jednog od službenika za prijem zalutalih u novi život.

- Gospodine, eno tamo sjedi još jedna porodica iz Sarajeva.

Uzbuđeno krenem ka uglu u kojem se smjestilo dvoje odraslih i, činilo mi se, desetak djece.

- Hej, i ti si Sarajevac? - dočeka me veselo čovjek tamnije puti.

Upoznavanje i odmah sumnja.

- Iz kojeg ste dijela Sarajeva? - pitam.
- Kako kojeg? Iz Sarajeva, brate! - odlučno će glava porodice.
- Baš iz grada?
- Ma, majke mi, šta ti imam lagati - nastavlja.
- Dobro, reci mi koja rijeka teče kroz Sarajevo?
- Kako koja - pa - Dunav, brate!
- Jesi siguran?
- Joj mene, budale! Sava, brate, Sava!

Zbližio sam se poslije sa velikom romskom porodicom negdje sa juga Srbije.

- E, jesi čovek, svaka ti čast, brate! Nisi nas izdao ovima što propituju. Znaš, možeš proći jedino ako kažeš da si iz Bosne ili još bolje iz Sarajeva. Svi te odmah sažaljevaju, pomažu. Dobijanje azila ti ne gine.

Stvarno, imao je desetero djece sa sobom i ženu, naravno. Kaže da živi kao bubreg u loju. Svake sedmice primao je nekoliko stotina guldena džeparca za mnogobrojnu obitelj... Ubrzo mi se pohvalio da je kupio i automobil.

- Eno ga tamo u drugoj ulici. Ne smiju ovi da ga vide, pitaće odakle mi pare.

Znao je iznenada nestajati po desetak dana. Primjećivao sam da se tada mnogobrojna porodica znala dobro smanjiti. Boga pitaj gdje li je lutao. Kada bih ga ponovo sretao, obavezno bih dobijao flašu Džoni Vokera sa crnom etiketom.

Pričali jednom šta ko voli, a ja se pojadah da odavno nisam pokvasio usne sa od prije rata omiljenim mi pićem.

- Nisam zaboravio kako si nam pomogao…
- Ma, šta sam to učinio?
- Kako šta, pa nisi im, brate, rekao da ne dolazimo iz tvog jadnog Sarajeva.

Dani su tekli, prijateljstvo je postajalo jače. Jednom između gutljaja “vatrene vode” započe, činilo mi se, fantastičnu priču.

- Znaš ono kada me nema i kada ovdje ostane manje naše djece, ja ti tada kružim po Evropi. Idem od Norveške, Švedske, sve do Španije. Samo bježim od Njemačke kao od ljute guje. Tamo su najopasniji. Znaš ti one njihove stroge ćate…

- Kakvoj Evropi? Dok smo u proceduri za azil nema mrdanja iz ovog centra - pokušavam da mu objasnim.

- To ti piše u njihovim papirima, a u mojoj glavi ti je ovo. Prijavio sam se kao izbjeglica u svakoj od tih zemalja. I kod njih kao da je rat. Zbunjeni su, nemaju, što bi se reklo, pregled ćitaba. Tako da i ne znaju gdje si sve kucao da tražiš azil. Jedino Švabe, mamu im, imaju pravu evidenciju. Rekla mi braća Cigani da bježim od njih... Moje je samo da s djecom moram biti na licu mjesta tad i tad da bih ponovo dobio lovu za pomoć azilantima.

Bila je to za mene nevjerovatna storija. Pripisao sam je njegovoj slobodnoj čergarskoj mašti i sve nestrpljivije brojao dane kada ću i ja doći na red za ”A” status koji ti nakon pet godina donosi holandsko državljanstvo...

Dok sam se jednog dana vraćao iz besciljnih šetnji po srednjovjekovnom lijepom gradu, ugledah nekoliko policijskih kola pred našim centrom. Pomislio sam, opet neki belaj među azilantima sa raznih strana svijeta. Moram priznati da su se ovdje najmanje svađale izbjeglice iz bivše nam zemlje. Priče među nama tekle su o svemu osim o politici. Ako načneš tu temu, znao si, dobićeš neprijatelja baš kao što je to tada bilo na onim dalekim balkanskim ratnim prostorima.

Onda sam ugledao dvije mlađe policajke kako pažljivo vode njegovu djecu. Mališani su glasno jecali.

- Šta je bilo? Kako je tata? - pitao sam uplašeno. Pojavio se u čvrstom klinču između dvojice golijata u uniformi.

- Uhvatilo nas, brate. Tjeraju nas natrag u Srbiju - objašnjava mi mrtav hladan. - Ma, neću ja dugo dole. Opet ću po azil u Evropu.

…E, sada nisam siguran da taj, s početka ove priče, što vješto ubire hiljade dolara od Nijemaca, nije moj jaran Sarajevac. I ovaj kao i onaj birvaktile nije imao nikakve dokumente samo je tvrdio da je bosanac. Prije trideset i nešto godina mogao se provlačiti u vrijeme loših internetskih veza i sistema razmjene podataka među evropskim zemljama. Kako to uspijeva danas?