Dok se svijet ponovo okuplja oko Zimskih olimpijskih igara u Italiji, u zemlji u kojoj su se pisala neka od najvažnijih poglavlja moderne historije alpskog skijanja, vrijedi se prisjetiti sportaša koji je to skijanje promijenio iznutra. Kako? Otprilike tiho, radikalno i nepovratno. Sjećamo se Roka Petroviča, jednog od rijetkih sportaša koji su svoj sport promišljali jednako duboko koliko su se sa njime i bavili, piše Dnevno.hr.

U historiji sporta bivše Jugoslavije teško je pronaći osebujniju pojavu. Petrovič nije bio tek vrhunski slalomaš, bio je intelektualac, filozof, istraživač, boem i skeptik prema svemu što sport pretvara u industriju. Njegova karijera trajala je kratko, gotovo bljeskovito, ali trag koji je ostavio nadilazi broj pobjeda, globusa i medalja. Rok Petrovič bio je revolucionar, čovjek koji je skijanje shvatio kao misaoni proces i estetski čin.

Do sredine osamdesetih godina slovenački, odnosno jugoslovenski skijaški prostor imao je jasnu hijerarhiju. Bojan Križaj bio je nedodirljiva figura, dok su Boris Strel i Jure Franko historijskim medaljama sa svjetskih prvenstava i Olimpijskih igara tek djelomično narušili taj poredak. A onda se pojavio mladić koji nije pristajao ni na kakve poretke.

Nije bio običan

Petrovič je svoj dolazak najavio već 1983. godine u Sestriereu, kada je, svega godinu dana prije Olimpijskih igara u Sarajevu, postao svjetski juniorski prvak u slalomu. U toj utrci Alberto Tomba zaostao je gotovo pet sekundi, Luc Alphand sekundu manje, bile su to razlike koje nisu bile tek rezultat forme, nego nagovještaj novih skijaških odnosa. Dan kasnije Petrovič je u veleslalomu osvojio bronzu, potvrdivši da nije riječ o prolaznoj pojavi.

Već tada bilo je jasno da Rok nije običan skijaš. Njegova tehnika, držanje tijela, ulazak u zavoj i izlazak iz njega bili su drugačiji. Kao i njegov život izvan staze. Dok su drugi gradili mišiće u teretanama, on je insistirao na jogi i plivanju. Dok su se suparnici fokusirali na snagu i agresiju, Petrovič je proučavao kutove, sile, biomehaniku i ritam. Skijanje je promišljao poput naučnog eksperimenta.

Ingemar Stenmark opisao ga je kao najsavršenijeg slalomaša, a historija će potvrditi da je Petrovič doista prepravio slalomsku tehniku. Radikalno je skratio zavoje, optimizirao linije, matematički proučavao napad na neravnine staze, prvi počeo koristiti štitove preko kombinezona, motke gurao u oba smjera i stalno bio korak ispred konkurencije. Bio je inovator u sportu koji rijetko tolerira drukčije.

Dio mašinerije

Sezona 1985./86. bila je vrhunac te revolucije. Petrovič je pet puta pobijedio u slalomu i postao prvi skijaš iz bivše države koji je, sa maksimalnim brojem bodova, osvojio mali kristalni globus. Imao je tek 19 godina. Bio je na vrhu svijeta. I upravo tada počeo je gubiti interes za dokazivanje.

Za njega dobar slalom nije bio puka pobjeda, nego gotovo umjetničko djelo. "Borim se za očuvanje ljepote u sportu", govorio je, svjestan da je optimizacijom i intelektualizacijom discipline stigao do granice nakon koje ga sam sport više ne izaziva. Sistem profesionalnog skijanja, sponzorski pritisci, biznis i kompromisi, sve ga je to opterećivalo. "Znam da sam dio mašinerije", govorio je još 1987. godine, "ali ne znam kolika je cijena tih kompromisa." Malo ih je tada razumjelo o čemu govori.

Imao je samo 27 godina

Petrovič se povukao 1988. godine, nakon što u sljedećim sezonama nije uspio ponoviti vrhunske rezultate, dijelom zbog promjena u trenerskim strukturama, dijelom zbog vlastite potrebe da život živi šire od skijaške staze. Upisao je Fakultet za fizičku kulturu u Ljubljani, gdje je u dvije godine završio četverogodišnji studij, dobio Prešernovu nagradu i diplomirao sa prosjekom 9,5. Pripremao je magistarski rad o biomehanici skijanja i povezanosti joge i nauke, sa ambicijom nastavka doktorata u Sjedinjenim Američkim Državama.

No život, kojemu je pristupao sa istom strašću kao i sportu, prekinuo se prerano. U septembru 1993. godine, tokom ronjenja na dah kod Korčule, svog drugog doma, Rok Petrovič se utopio. Imao je 27 godina. Magisterij je stekao posthumno.

Ostale su njegove riječi: "Skijanje je tek epizoda u mom životu", govorio je u jeku slave. "Želim biti stvaralac. A stvaralaštvo je sinteza fizičkog i mentalnog." Bio je prevelik boem za vrhunski sport, ali upravo zato i prevelik sportaš da bi ostao samo sportaš.

U vremenu kada Olimpijske igre sve češće postaju demonstracija snage, tehnologije i kapitala, priča o Roku Petroviču podsjetnik je da sport može biti i prostor misli, slobode i ljepote. Da pobjeda ne mora biti krajnji cilj.