"Dok porodica oplakuje dijete, društvene mreže se pretvaraju u ring i digitalnu klanicu. Svako ima poruku. Svako ima stav. Svako ima krivca. Malo ko ima rješenje. To je najružniji i najtužniji refleks domaće politike: Bez trunke dostojanstva za Erdoana Morankića, lijepog kao slika i beskonačno taletonvanog koji više nije sa nama. Sram nas bilo!"

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Erdoan Morankić imao je 23 godine. Student Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Mladić iz Brčkog koji je došao u glavni grad učiti, crtati, živjeti, graditi budućnost. Mlad čovjek koji je volio, koji je bio voljen. Talenat za nešto neuhvatljivo i sveto… Došao je u grad u kojem su hiljade mladih prije njega tražile šansu i smisao, uvjereni da se divan i posvećen život ipak može izgraditi između brda, tramvajskih šina i svakodnevne gradske buke.

Tog dana se zatekao u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Nije jurio cestom, nije prelazio autoput, nije radio ništa rizično niti kobno. Stajao je na tramvajskoj stanici kod Zemaljskog muzeja i čekao prevoz.

A znamo šta se desilo…

U tom trenutku javni prevoz pretvorio se u smrtonosnu silu koja uzmima ljudske živote. Tramvaj je iskočio iz šina, probio zaštitnu ogradu i uletio među ljude koji su čekali gradski prijevoz. Sekunde su bile dovoljne da nestane jedan život, a da se drugi zauvijek promijeni. Sedamnaestogodišnja djevojka ostala je bez noge. Sarajevo je ostalo u šoku, bez sigurnosti svakodnevice. Tren kraći od treptaja oka.

Grad je tog dana izgubio iluziju da je čekanje tramvaja bezopasna i banalna radnja.

U Sarajevu se umire čekajući javni prevoz. Ta rečenica, nakon opsade i agresije ne bi smjela postojati. Nikada! Ali sada postoji. I zauvijek će ostati dio kolektivnog pamćenja ovog grada.

I zato je ovo mnogo više od saobraćajne nesreće. Ovo je sudar građana sa zahuktalim, odmetnutim sistemom.

Cjelokupan tekst možete pročitati na ovom linku.