Šta je prva stvar koju većina ljudi napravi kad kupi novi odjevni predmet i stigne kući?

I ne - nije riječ o pranju odjeće, jer dobar dio potrošača prije pokretanja mašine za veš napravi nešto drugo.

A to je rezanje etikete.

Nije ni čudno - te obvezne deklaracije ušivene na odjeću sada su već toliko velike da većini smetaju pri nošenju, posebno nekih manjih komada robe - recimo donjeg rublja - kod kojih potrošačima znaju stvarati ogromne probleme.

Razlog za njihovu debljinu jest obveza objavljivanja informacija o sastavu i odlikama tekstila na nekoliko jezika, što je uvedeno kako bi se potrošačima pružile što transparentnije informacije, a na kraju se pretvorilo u kaos i konfuziju koja je pridonijela čak i gomilanju plastičnog otpada.

Ima kod njih i brojnih drugih mana - recimo, slova su toliko sitna da se bez povećala ništa ne može pročitati; unatoč veličini, na njima ipak nedostaje važnih skupova podataka, a one koje prežive nošenje pod utjecajem centrifuge i sredstava za pranje uglavnom blijede.

Svaka država - vlastita etiketa

Osim toga, etikete na tekstilu vizualno se drastično razlikuju od države članice do države članice, što dodatno otežava snalaženje među važnim informacijama.

Svjesni su toga i u Europskoj uniji, koja je odlučila od 2027. godine stati na kraj zbrci - od sljedeće godine, naime, na europskom će se tržištu odjeća i predmeti od tekstila označavati posebnim, unificiranim etiketama koje više ne bi trebale biti fizičke.

Točnije, ideja je da one postanu digitalne, najvjerojatnije u obliku QR koda koji će potrošač moći skenirati i koji bi, zahvaljujući posebnim tehnikama, na odjeći trebao ostati dugotrajan, kako bi kupcima, odnosno potrošačima, omogućio da uvijek tijekom korištenja određene majice ili hlača imaju dostupne podatke o sastavu, održavanju i drugim odlikama tekstila.

Kako je za Jutarnji pojasnila europarlamentarka Biljana Borzan, želje europskih regulatora često su u suprotnosti s proizvođačkima.

Proizvođači se opiru

"EU Parlament potrošačima želi osigurati transparentne i jasne informacije, a takve obveze proizvođačima nerijetko predstavljaju dodatne troškove zbog čega im se opiru. Tu je često teško reći što je najbolje rješenje, ali točno je da su etikete na tekstilu kroz godine postale prilično velike, a slova toliko mala da nerijetko one više ne ispunjavaju svoju svrhu. Stoga se Europa odlučuje za QR kod, iako je upitno koliko će od toga profitirati potrošači jer će za dobivanje informacija morati skenirati oznaku", kaže Borzan.

Stav Europskog gospodarskog i socijalnog odbora jest i da su trenutačne oznake, odnosno obvezni detalji na njima, nedostatni te da pod hitno treba izmijeniti sustav klasifikacije vlakana, s obzirom na to da on baš nije fleksibilan za rješavanje pitanja novih, inovativnih vlakana koja često imaju manji utjecaj na okoliš nego konvencionalna vlakna.

Nema oznaka za nova vlakna

"Posljednjih je godina tekstilna industrija razvila niz novih vlakana s dokazano manjim ekološkim otiskom u usporedbi s tradicionalnijim opcijama vlakana. Iako se ti materijali mogu temeljiti na sličnim sirovinama, njihova proizvodna tehnologija i svojstva često se znatno razlikuju od onih koji se upotrebljavaju u konvencionalnim vlaknima. Nova vlakna trenutačno nisu priznata u postojećim generičkim klasifikacijama pa se najčešće klasificiraju kao ‘ostalo‘, iako bi im trebalo omogućiti da postanu priznata", stoji u mišljenju Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora vezano uz reviziju postojeće Uredbe o označavanju tekstila.

Nove digitalne etikete za proizvođače koji robu prodaju na području Unije bit će obvezne od 2027. godine, neovisno o tome gdje su proizvodne tvrtke registrirane, a obvezno će na sebi morati imati informaciju o sastavu s točnim udjelom recikliranog materijala, zemlju podrijetla, podatak o proizvodnom procesu, kemijskoj usklađenosti te ugljičnom otisku.

(Jutarnji list)