Podsjeća me Facebook ovom slikom kakvu smo dobru cica maca imali. Zvali smo je Bokica i bila je vrlo umiljata i do krajnosti vezana za nas, njene vlasnike ili domaćine. Tako je sve bilo do 22. februara 2011. Trknuli smo na kratki šoping i poslije kaficu kod susjeda.

Nakon sat, dva eto nas ćiku. Dočekala nas cica maca, veselo trkarujući oko nas. I nekako radosnije se uvlačila među naše noge. Poslije svečanog dočeka u hodniku navikli smo, kao uvijek, da nas Bokica prati u hodanjima po svim prostorijama, Ušli
smo u dnevnu sobu, a cica mace začudo nema, kao da se negdje sakrila. I tada sam u trenu skužio koliko su slatke cica mace pametne, odnosno lukave. Jer, ne dao bog da je bila oko naših nogu u onom trenutku kada smo vidjeli što nam je ostalo od jednog staklenog ormara. To mi je bio najdraži komad namještaja u kući.

Vodio me do šljivika Sarajeva, do čokota vinograda u Dalmaciji. Povremene napadaje nostalgije lako sam liječio otvaranjem staklenih vrata i skidanjam ćepova. U gutljajima je poslije tekla uža i šira nekadašnja domovina. Bila je to najbolja likarija,
što bi govorio moj prijatelj Sretan iz Makarske.

Trebalo mi je nekoliko sati da dođem sebi, a još teže mi je bilo odbiti sve napade nositeljke mog rijetkog prezimena. Kao ja sam kriv, jer nisam zatvorio vrata dnevne sobe i što nisam Bokicu ostavio u hodniku.

I dok sam pažljivo skupljao taj stakleni krš i sa dubokom tugom brisao mirišljave potoke najboljih rakija sjećanja, radosno sam skužio sjajno pakovanje chivas regala od 12 godina. Vala ću ga sada otvoriti, nema šanse da dočeka predstojeće rođendane. Poslije nekoliko srkova, britanskih mahera za žestoko piće, mogao sam zaključiti da našu šljivu i lozu kada ih više nemaš može zamjeniti i viskovaća.

Poslije sam mazio lijepe dlake cica mace i tješio se onim- da te nije bilo Bokice ne bih s merakom viskovao.

Taman kada sam pomislio i na meze, ne valja žestica na prazana stomak, pa makar to i skoč viski bio, nosnice mi je osvojio čudan izmješani miris naših regionalnih tekućina uz koje se ljubovalo, pjevalo i tugovalo. Pogledam lijevo, desno nigdje nijedne kapljice. Onda pomirišem ruke i skontam što nas je preradosno dočekala Bokica. Nakon fešte gigantskog razbijanja čaša, flaša, i raznih ukrasnih điđa kod cica mace bilo je i opijanja. Sutradan je cijelo vrijeme provela u kutu sobe.

Ja, ja nek i ona vidi kako je kada se mamura.

Pavle PAVLOVIĆ